Ovo je jedna od najkraćih i najmoćnijih molitvi!
Jedna od najkraćih, ali najmoćnijih molitvi koje možemo moliti je tradicionalna molitva “Slava Ocu”
Slava Ocu, i Sinu i Duhu Svetomu, kako bijaše na početku, tako i sada i vazda i u vijeke vjekova. Amen.
Što radimo kada molimo tu molitvu? Katekizam nam govori da se slava Božja sastoji u ostvarenju očitovanja i priopćavanja Božje dobrote (vidi KKC 294). Kada se molimo Slava budi, prihvaćamo svoje iskustvo Božje dobrote koju tako velikodušno dijelimo.
Kardinal Raneiro Cantalamessa ističe da Božja slava nije ništa drugo nego besplatna ljubav prema ljudima. Ujedno nas podsjeća da je „osnovni grijeh odbijanje slavljenja Boga. Odbijajući slaviti Boga, ljudsko biće postaje lišeno Božje slave.” Stoga želimo moliti Slava žarko i često. Moleći Slava Ocu, mi slavimo Boga što nas ljubi u postojanje. Slavimo Oca kada priznajemo da Otac zna sve najgore o nama, ali da to znanje koristi da nas još više voli, jer trebamo da nas više voli kao svoju djecu.
Slaviti Oca znači hvaliti Očevo odbijanje da postane fatalistički u pogledu naših neuspjeha. Proslaviti Oca znači objaviti da smo ljubljeni jednostavno zato što smo Njegovi.
Moliti Slava Ocu znači moliti da nam se udijeli milost da se, poput Isusa, predamo Ocu u potpunoj poslušnosti njegovoj volji.
Pod Slava Sinu mislimo, kako pjeva bizantska liturgija, “Slava budi djelatnoj prisutnosti tvoje providnosti u našim životima, Kriste Kralju naš: po njoj si učinio spasenje za sve.” Biskup Massimo Camisasca primjećuje da “veličamo Boga dopuštajući da budemo uvučeni u čin ljubavi koji je ostvaren na križu.” Kao što sveti Ambrozije izjavljuje: “Neću se hvaliti jer sam otkupljen. Neću se hvaliti jer sam čist od grijeha, nego jer su mi grijesi oprošteni. Neću se hvaliti zato što sam ja koristan ili zato što je meni bilo tko koristan, nego zato što je Krist zagovornik u moju korist kod Oca, jer je krv Kristova prolivena u moju korist.” Slavimo prijateljstvo Sina Božjega s nama! Slavimo Sinovu neumitnu Stvarnu Prisutnost!
I Slavom Duhu Svetomu molimo Treću Osobu Presvetog Trojstva da uđe u naše srce i zavlada našim bićem. Jer svjesni smo koliko možemo biti skloni da ne budemo duhovni – umjesto toga, često smo tjelesni, svjetovni, podmitljivi, materijalistički… zaokupljeni sobom umjesto usmjereni na druge. Ono što slavi Boga ide k njemu u spoznaji naše nemoći, naše nedostojnosti, naše nemoći, našeg stvarnog grijeha. Kada se predajemo Bogu u tim trenucima najviše ga slavimo jer tada o njemu ovisimo u svemu bez ikakve zablude o vlastitoj “dobroti”. Slavimo Boga spoznajom svoje ovisnosti o Bogu u svemu.
