Ova tri filma inspirirana stvarnim događajima pokazuju da đavao, unatoč tome što nas želi uvjeriti u suprotno, postoji
Tri filma inspirirana stvarnim događajima Đavao se može pretvarati, natjerati nas da mislimo da on ne postoji, ali njegove aktivnosti ipak budu veoma očite Kaže se da je jedna od najboljih strategija đavla natjerati nas da povjerujemo da on ne postoji, i čini se da je ta strategija odlično upalila. Često sam čuo ljude kako govore: „Ne vjerujem u pakao. Što se mene tiče, đavao ne postoji. Bog je predobar da bi stvorio takvo mjesto.”
Moramo se prisjetiti da taj pali anđeo stvarno postoji i da on neprestano radi na tome da zaslužimo vječnu osudu. Evo nekoliko filmova koji pokazuju (ne preporučujemo da ih svatko gleda) stvarne slučajeve postojanja đavla, i to kako on može zaposjesti ljude ako mu oni to dopuste.
1. Egzorcist
Redatelj filma Williama Friedkina utemeljio ga je na istinitoj priči koja se dogodila 1949. godine. U filmu opsjednuta je osoba dvanaestogodišnja djevojčica, a u stvarnome životu to je bio četrnaestogodišnji dječak, kojega je Crkva nazvala „Ronald Doe” kako bi se zaštitio njegov identitet. Paranormalne aktivnosti u Ronaldovoj kući započele su u siječnju 1949. godine, kada je slika koja je prikazivala Krista, u sobi dječakove bake, počela izgledati iskrivljeno, i micala se kao da netko udara u nju s druge strane zida.
Kada je slika poravnata, iza zida su se nastavili zvukovi cviljenja i grebanja, „kao da je neka kandža grebala po drvetu”. To je trajalo jedanaest dana. Zvukovi su prestali kada je dječakova teta Harriet, spiritualistica, koja ga je naučila kako se igrati s pločom za prizivanje duhova, umrla. Kada mu je teta umrla, tinejdžer ju je pokušao dozvati korištenjem ploče za prizivanje duhova. Od toga trenutka su stvari krenule u veoma lošem smjeru.
Radnja filma nam pomaže shvatiti kako stvari koje se mogu činiti smiješnim i bezopasnim, kao korištenje ploče za prizivanje duhova, nisu sitnice s kojima se možemo igrati kada smo s prijateljima, ili bilo što slično. Đavao odgovara onima koji ga zovu, baš kao što Bog odgovara na molitvu.
2. Obred
Ovaj izvanredni film, u kojem su glavne uloge odigrali Anthony Hopkins i Colin O’Donoghue, utemeljen je na priči jednoga od nekoliko egzorcista u Sjedinjenim Američkim Državama koji imaju crkveno odobrenje, o. Garyja Thomasa. Oca Garyja intervjuirao je novinar Matt Baglio, čijom je knjigom nadahnut nastanak filma.
Središte filma je Michael Kovak sjemeništarac bez vjere, kojega poglavar pošalje na tečaj egzorcizma u Rim. Tamo Kovak upozna svećenika, o. Lucasa, i otkrije da je đavao stvaran, i da nije nikakva izmišljotina.
U intervjuu o. Thomas potvrđuje: „Mnogo se ljudi upetlja u okultno, ili se uključe u prakse koje […] klasično kršćanstvo smatra u najmanju ruku idolopoklonstvom. Ljudi se upetljaju u Wiccu, ili odu nekakvim gatarama, odu na razne seanse, ili odu negdje gdje nauče kako prizivati duhove…” Novinar kaže da mnogi ljudi misle da je to samo igra, a o. Thomas odgovara: „Točno, apsolutno točno. Ali to uopće nije igra.” Istaknuo je da su ljudi koji su otpali od Crkve i vjere podložniji privlačnosti tih sila. „Demoni uvijek traže ljudska bića koja imaju uništene odnose”, rekao je o. Thomas.
3. Prizivanje
Za ovaj se filma tvrdi da je utemeljen na stvarnim događajima, pa se kvalificira za ovaj popis. Na toj je farmi stvarno živjela obitelj Perron, a Warrenovi su stvarni istraživači paranormalnoga koji su došli obaviti terensko istraživanje na toj farmi 1970-ih godina. Znači da je najstrašnija stvar u vezi s ovim filmom to što se prikazano stvarno dogodilo.
1971. godine Roger i Carolyn doselili su se sa svojih pet kćeri na kolonijalnu farmu u gradu Harrisvilleu, i uskoro su počeli doživljavati nadnaravne događaje. Pozvali su Warrenove da istraže ono što je kasnije postalo radnja filma. Obitelj je devet godina živjela u toj kući. Andrea, najstarija kći, napisala je knjigu House of Darkness, House of Light („Kuća tame, kuća svjetla”), u kojoj je opisala sve što je obitelj tamo doživjela.
Prema mjesnoj legendi, za ženu imenom Bathsheba (najuporniju prikazu u kući), sumnjalo se da je za života bila vještica, i bila je optužena da je žrtvovala jednoga dječaka đavlu. Dok je ona živjela u toj kući, dogodilo se više od dvanaest tajanstvenih smrti. Bathsheba je proživjela bijedan život, a umrla je kao stara žena 1885. godine.
Unatoč pokušajima Eda i Lorraine da istjeraju zloduhe, oni, suprotno priči u filmu, nikada nisu uspjeli osloboditi kuću od tih užasa, i na kraju su zapravo uzrokovali još više štete. Obitelj je na farmi živjela još deset godina, nakon čega je na njima učinjen egzorcizam, i konačno su bili oslobođeni od toga užasnoga iskustva. I dalje su živi, i svjedoče da je to što su proživjeli stvarno. Čak su se pojavili na premijeri filma.
Ova posljednja priča, stvarna životna priča (a ne holivudska verzija sa sretnim krajem), uči nas da nije svatko sposoban oslobađati ljude od zlih duhova. Egzorcizmi nisu nešto što svećenici čine radi zabave. Istjerivanje zlih duhova je nešto što može činiti samo katolički svećenik, i to uz odgovarajuću obuku i odobrenje svojega ordinarija (mjesnoga biskupa).
Mnogo je drugih filma utemeljenih na stvarnim događajima, poput drugog nastavka „Prizivanja” ili filma „Egzorcizam Emily Rose”. Đavao se može pretvarati, natjerati nas da mislimo da on ne postoji, ali njegove aktivnosti ipak budu veoma očite. Igranje igara poput „Charlie, Charlie” ili prizivanje duhova može izgledati smiješno, ali nije. Đavao iskorištava svaku prigodu koju može dobiti.
Po milosti sakramenata i po našoj usrdnoj pobožnosti anđelu čuvaru Bog će uvijek biti na našoj strani. „U svijetu imate muku, ali hrabri budite – ja sam pobijedio svijet!” (Iv 16,33)
