ČUDESNO Ova blaženica 13 je godina živjela samo na euharistiji
Blaženica Alexandrina Maria da Costa, na obljetnicu posljednjeg Gospina ukazanja u Fatimi, izjavljuje: “Sretna sam jer idem u nebo.”
Bl. Alexandrina Maria da Costa portugalska je salezijanska blaženica. Rođena je 1904. godine u Balasaru, u pokrajini Oporto (Portugal). S 14 godina trojica muškaraca pokušali su napastovati njezinu sestru, kolegicu i nju. Kako bi sačuvala svoju čistoću skočila je kroz prozor s visine 4 metra.
Posljedice su bile strašne. Razni liječnički pregledi na koje je išla iznova su dijagnosticirali isto. Do devetnaeste godine još je mogla doći do crkve, gdje bi rado ostajala u boli, na divljenje svih ljudi. Zatim je paraliza sve više napredovala, dok bol nije postala prejaka, a ona ostala potpuno nepokretna. Od tada trideset godina života provela u krevetu nepokretna.
Ipak, prigrlila je svoj križ i na više načina sudjelovala u Kristovoj Muci. Iz kreveta je vršila dragocjeni apostolat molitve i savjeta u korist brojnih posjetitelja koji su ju pohađali privučeni njenim vrlinama i iznimnim karizmama.
Alexandrina je proživljavala trosatnu muku Isusovu svakog petka, primajući mističnu milost živjeti u tijelu i duši sa Kristom u njegovim patnjama. U tim trenucima njezina paraliza bi prestajala da bi ona mogla “oživjeti” postaje Križa sa svojim pokretima. Aleksandrina je čak uspijevala sići s kreveta da bi uz bolne geste i pokrete mogla vršiti pobožnost Križnoga puta tri i pol sata.
Bez obzira na svoje patnje, nastavlja se zanimati i davati se za siromašne, za duhovno dobro župljana i raznih drugih osoba koje su joj dolazile.
Bez obzira na svoje patnje, nastavlja se zanimati i davati se za siromašne, za duhovno dobro župljana i raznih drugih osoba koje su joj dolazile. Promovira korizmene pobožnosti u svojoj župi.
Posebno u posljednjim godinama života, mnogi su joj dolazili iz daleka privučeni glasom svetosti i mnogi su se obratili zahvaljujući njenim savjetima. Imala je teškoća s jelom, tako da nije mogla progutati ništa osim Euharistije. Taj je njezin post potrajao 13 godina i sedam mjeseci, sve do njezine smrti.
Godine 1950. Aleksandrina slavi 25. godišnjicu svoje nepokretnosti. Dana 7. siječnja 1955., Isus joj objavljuje da će to biti godina njene smrti. Bolesničko pomazanje prima 12. listopada.
Dan poslije, na obljetnicu posljednjeg Gospina ukazanja u Fatimi, izjavljuje: “Sretna sam jer idem u nebo.“ Izdahnula je u 19:30 tog dana. U Oportu su cvjećari 15. listopada ostali bez bijelih ruža: sve su prodane. Sve za Aleksandrinu, koja je bila Isusova bijela ruža.
Sretna sam jer idem u nebo.
Godine 1978., njeni ostaci preneseni su u Balasar, u župnu crkvu, gdje danas u kapeli počiva njeno tijelo. Na njezinom se grobu nalaze riječi koje je ona htjela: “Grešnici, ako pepeo mog tijela može biti koristan da vas spasi, približite se i gazite ga sve dok ne nestane.
Ali nemojte više griješiti; ne vrijeđajte više našeg Isusa!“. To je sažetak njenog života potrošena isključivo za spas duša.
