Međusobna krajnja ovisnost sakrivena iza vanjske fasade intenzivne i idealne bračne ljubavi čini takav brak dosadnim, monotonim, zatvorom i, kako sam to negdje napisao, “samicom udvoje”. Bračna se ljubav pretvara u sredstvo biološkog preživljavanja.
Mnogi bračni partneri preuzimaju u cijelosti na sebe organizaciju života drugog bračnog partnera. To se najbolje vidi, kada jedan od njih ostaje sam, bilo zbog smrti bračnog partnera ili zbog razvoda. On ili ona ne mogu preživjeti iz često potpuno banalnih razloga. Ne zna postupati s novcima, ne zna organizirati svoje slobodno vrijeme, ne zna se odijevati, otići u trgovinu i slično. Mnogi ne znaju ni misliti, a kamoli odlučivati. Ostaju bespomoćni. U nekim zemljama organizirani su posebni tečajevi, gdje razvedeni bračni partneri uče organizirati svoj život bez bivšeg bračnog partnera.
Sjećam se jednog supruga koji mi je rekao: “Ja ne mogu zamisliti život bez žene. Ne znam ni skuhati čaj. Ne znam ići u dućan. Sve je to radila moja žena. Svako jutro sam našao uz krevet čisto rublje, izglačanu košulju i hlače. Čak mi je i cipele čistila. Učinila me invalidom i ne znam, kako bih preživio da je nema…”
Bračni se partneri, dakle, mogu vezivati i postati međusobno ovisni i na tom organizacijskom području svakodnevnog života. To ne važi samo za muškarce. Mnoge žene nemaju pojma o kućnim financijama, o plaćanju računa, o održavanju kuće. Sve to u mnogim brakovima usko je vezano i uz poznatu klasičnu podjelu poslova na “muške” i “ženske”. Stvara se organizacijska ovisnost o bračnom partneru. Slično kao i na emocionalno-nagonskom planu, i ovdje to vodi u invalidizaciju pojedinog bračnog partnera. Sve manje su zajedno zato jer žele, a sve više zato jer moraju biti zajedno. I to pasivizira, uspavljuje, čini sigurnim bračne partnere, pa se ne trude učiniti svoj brak zanimljivim, da ga mijenjaju i u njega nešto ulažu na ljudskom, interpersonalnom planu. Sve manje se bore jedan za drugoga, a sve više postaju ovisni jedno o drugome. Postaju životno vezani jedno za drugo, nesposobni da budu jedno bez drugoga.
U čemu je problem takvoga braka? Opisana međusobna krajnja ovisnost sakrivena iza vanjske fasade intenzivne i idealne bračne ljubavi čini takav brak dosadnim, monotonim, zatvorom i, kako sam to negdje napisao, “samicom udvoje”. Bračna se ljubav pretvara u sredstvo biološkog preživljavanja. Gubi svoju emocionalnu, psihološku, ljudsku i duhovnu dimenziju. I jedan i drugi počinju tražiti zanimljivosti izvan bračnog odnosa, bilo unutar obitelji s djecom ili u vanbračnim avanturama uz čvrstu odluku da time nikako ne ugroze sam bračni odnos.
Ima li toga i u mojem braku? Je li mi u njemu još uopće zanimljivo ili ne znam što bih od dosade? Živim li i ja stvarno izvan braka, a samo glumim život u njemu? Da li u njemu još samo jedem, spavam, perem se i presvlačim a izvan njega sit/a, odmoren/a, čist/a i uredan/na uživam?ž
www.medjugorje-news.com/bitno.net Autor: dr. Pavao Brajša
