Ostvaruje li se proročanstvo na koje smo upozoreni prije 60 godina?
Ostvaruje li se proročanstvo na koje smo upozoreni prije 60 godina? Prije šest desetljeća, četiri godine prije početka Drugog vatikanskog koncila, mladi njemački profesor teologije o. Joseph Ratzinger, kasnije papa Benedikt XVI rekao je da Crkva postaje zajednica pogana i da će taj trend rasti.
Do prije nekoliko godina to je zvučalo kao pretjerivanje, ali više nije.
A kako stvarnost uvijek nadmašuje proročanstva, danas vidimo da te duhovnosti uvode svećenici, biskupi pa čak i iz samog Vatikana.
Papa sveti Pio V. iz 16. stoljeća zapamćen je po izjavi da je “sve zlo na svijetu zasluga mlakih katolika”.
Nagoveštavajući da zlo raste jer mlaki ne šire vjeru kako je naš Gospodin tražio “idite u svijet i naviještajte evanđelje”.
Također su skloni zbuniti se i uvesti čudne elemente, poput poganstva, u svoja vlastita uvjerenja. A 1958. godine, 4 godine prije Drugog vatikanskog koncila, mladi profesor teologije, otac Joseph Ratzinger, rekao je da je Crkva postala organizacija pogana, koji prestaju vjerovati i sve se više poistovjećuju sa svijetom.
Zalagao se i za preobrazbu u zajednicu vjernika, jer samo tako može uspješno nastaviti svoje misionarsko djelovanje obraćenja.
A onda je došao Drugi vatikanski koncil, što su mnogi protumačili kao način daljnje asimilacije u svijetu. U svom predavanju u Freisingu, pod naslovom “Novi pogani i Crkva”, rekao je proročki:
“Lice Crkve u suvremeno doba oblikovano je usponom posve novoga oblika Crkve, poganskoga, a bit će to još više u budućnosti. Ali ne kao prije, Crkvu pogana pretvorenih u kršćane, nego Crkvu pogana koji se i dalje nazivaju kršćanima”.
Dodao je je ponovno proročki:
“Današnjim je kršćanima nezamislivo da je kršćanstvo, točnije Katolička crkva, jedini put spasenja. A time je postao upitan apsolutni karakter Crkve, a time i zahtjevi poslanja. Danas je ostala vanjska ljuštura Crkve, dok se smanjilo osobno uvjerenje, želja za pripadanjem Crkvi, u kojoj je pohranjena posebna božanska milost, transcendentna stvarnost spasenja.“
Stoga on upozorava da se Crkva mora vratiti čistoći početka, vraćajući se zajednici pravih vjernika, kako ne bi bila razvodnjena u svijetu. Zapravo, kaže da će se to dogoditi neovisno od nas. Pitanje je na kojoj ćemo strani završiti.
Šest desetljeća kasnije vidimo kako se ovo proročanstvo ispunjava u svoj svojoj veličini, jer ne samo da je novopoganstvo prodrlo u religioznost kršćana, nego dobiva sve više maha da katolici preuzimaju poganske obrede autohtonih naroda i da to predvode u Crkvi i sami svećenici.
Amazonska sinoda 2019. otvorila je vrata i vjerni katolici na Zapadu bili su preplavljeni tamošnjim molitvama i ritualima. Neprestano dolaze uznemirujuće vijesti, na primjer iz Australije i Kanade, gdje se aboridžinska kultura promiče politički i unutar Crkve.
Unutar Crkve potiču se nekršćanski rituali, koji po samoj svojoj prirodi zazivaju duhove koji nisu Jedini Istiniti Bog. Više od 100 katoličkih škola u Victoriji, Australija, na primjer, uključeno je u program pod nazivom “Nositelji vatre”, koji uključuje odvođenje grupa učitelja i školske djece na sveta mjesta Aboridžina kako bi mogli iskusiti tradicionalnu kulturu i duhovnost.
Branitelji poganstva kažu da je svrha ovih urona u okultno “osjetiti duboki duh zemlje i uroniti duhove djece u zemlju”. Program se nada da će djeca biti uključena u aktivnosti kao što je savjetovanje s Aboridžinima kako bi obogatili svoju duhovnost, poštovanje aboridžinskih praznika kroz molitvu i izvođenje aboridžinskih rituala u misi i molitvi. Sve te aktivnosti predstavljaju ozbiljnu duhovnu opasnost za djecu i učitelje koji u njima sudjeluju.
Oca Johna Rizza, egzorcista, kontaktirale su obitelji čija su djeca pokazivala uznemirujuće simptome, za koje roditelji vjeruju da su povezani s domorodačkim ceremonijama dima kojima su bili izloženi. Učenici su prisiljeni hodati kroz dim protiv svoje volje.
I njihova dobro obaviještena katolička savjest stvara im nelagodu, znaju da to nije u redu.
Djeca postaju razdražljiva nakon što su uključena u takve situacije.
Svećenik je rekao da viđa “određeno ćudljivost i neku vrstu straha koji je teško razumjeti”.
No, srećom, otkrio je da se manji egzorcizmi, koje može moliti svaki svećenik, pokazuju učinkovitima u oslobađanju djece.
Sa svoje strane, otac Michael Shadbolt, egzorcist za Nadbiskupiju Melbourne, rekao je da mnogi katolici dolaze k njemu jer su pogođeni pogođeni posljedicama nakon što su se uključili u tarot i čaranje. Tužna je informacija da na Zapadu i mnogi svećenici ne vide opasnost okultnog i poganskog, na njega ne upozoravaju a poneki u tome i sudjeluju.
Tečajevi joge, hindusitičke ‘mise’ u katoličkim crkvama postali su normalna stvarnost, kao i ignoriranje tlačenih ljudi od strane svećenika i biskupa koji ne vjeruju u sotonu, niti u grijeh i njegove posljedice.
Stoga vjernici u nekad kršćanskim zemljama Zapada rijetko imaju milost svetih sakramenta, ispovijedi ali i primanja svete Pričesti. Brojne crkve su prenamjenjene, uništene, u njima se daje počast poganskim bogovima i demonskim izložbama. Slavi se svijet i njegovo mijenjanje.
Da, u mnogim crkvama otvoreno se slavi sotona i njegova djela. Vjernici mogu birati između tolerancije gnjusobe ili progona, osude. Mnogi se u neznanju osakaćeni nedostatkom pastira priklanjaju prvom i novo poganstvo širi se do neslučenih razmjera.
Pa nedavno su ankete u Hrvata pokazale istinu, o katolicima koji podržavaju pravo na abortus, odnose prije katoličkog braka? O katolicima bogopsovačima i prokletstvu kojeg navlačimo da ni ne govorimo. Sve je to dio svijeta, novog poganstva koje iz svog poimanja potpuno izbacuje istinsku prisutnost Živog Boga. Nažalost, brojni katolici unatoč vjeronauku u školama nisu dobili informaciju o živom Bogu.
Sve to predvidio je Benedikt XVI koji je čini se često upozoravao na krah Crkve kakvu poznajemo a što je neophodno doba pročišćenja, Biblijskog razdvajanja ‘žita od kukolja’ da bi se obnovila Crkva vjernih.
Rekao je 1969 godine predviđajući budućnost: “Ljudi u potpuno planiranom svijetu naći će se neopisivo usamljeni. Ako su u potpunosti izgubili iz vida Boga, oni će osjećati cijeli užas svog siromaštva. Tada će otkriti malo stado vjernika kao nešto posve novo. Otkriti će ga kao nadu koja je im je namijenjena, odgovor koji su uvijek tražili u tajnosti.
I tako mi se čini da se Crkva suočava s vrlo teškim vremenima. Prava kriza jedva da je počela. Moramo računati na nevjerojatane preokrete. Ali sam isto tako siguran u ono što će ostati na kraju: ne Crkva političkog kulta, koja je umrla još s Gobelom (op. Jean-Baptiste-Joseph Gobel) nego Crkva vjere.
Ona možda više i neće biti dominantna društvena sila u mjeri u kojoj je bila sve donedavno, ali će uživati u svježem procvatu i biti prepoznata kao čovjekov dom, gdje će naći i život i nadu nakon smrti.
