O OVOME SE MALO ZNA Šestogodišnji dječak Papi otkrio veliku tajnu neba!

Na svetkovinu Svih svetih 1. studenoga 1950. papa Pio XII. objavio je dogmu o uznesenju Blažene Djevice Marije: Bogorodica Marija je tijelom i dušom uznesena na nebo. Nekoliko mjeseci prije, 1. svibnja iste godine, u Rimu se, daleko od očiju javnosti, odigrao zanimljiv događaj.

Šestogodišnji dječak Gilles Bouhours bio je primljen u privatnu audijenciju kod Pape, kome je želio povjeriti jednu „tajnu“. Tajna je glasila: „Gospa nije umrla, uznesena je na nebo tijelom i dušom!“ Bio je to veliki znak za koji je papa molio!

Gilles Bouhours (1944. − 1960.)
Gilles Bouhours rođen je 27. studenoga 1944., na spomendan Čudotvorne medaljice, kao treće od petero djece u obitelji jednostavnog vodoinstalatera. Majka mu boluje od poliomijelitisa pa često boravi u toplicama gdje se liječi vrućim pijeskom. Mali Gilles sa devet mjeeci obolijeva od teškog meningitisa. Liječnici misle da ga samo molitva može spasiti. Jedna časna sestra, obiteljska prijateljica, savjetuje njegovim roditeljima da pod djetetov jastuk stave dvije sličice: sličicu sv. Terezije od Djeteta Isusa s njezinim moćima i sličicu o. Danijela Brottiera, misionara u Africi i upravitelja sirotišta u Parizu. Tri noći prolaze bez ikakva poboljšanja. Četvrte noći premoreni roditelji spavaju. Ujutro Gilles diše normalno. Nema objašnjenja za prestanak temperature. Na oba djetetova obraza vidi se rumenilo u obliku slova T. Pozornost privlači još nešto: sličica o. Brottiera je netaknuta dok je sličica sv. Male Terezije razderana, a dvije crvene niti kojima su moći bile pričvršćene nestale su!

Roditelji su uvjereni da je djetetovo ozdravljenje izmolila Mala Terezija. Dana 8. rujna 1948. dječakov liječnik doktor Dives piše: „Gilles se jedva izvukao, ali čini se bez posljedica. Čini se da je sada savršeno zdrav.“

Početak ukazanja
Dana 30. rujna 1947. Gilles ima dvije godine i deset mjeseci i ni po čemu se ne razlikuje od druge dječice svoje dobi. Toga mu se dana prvi puta ukazuje Blažena Djevica Marija. Dijete objašnjava da je od njega tražila da pođu u Espis gdje se već ukazuje drugim mladima, te da će se ubuduće ukazivati samo njemu.

Njegov otac Gabrijel ne zna gdje je Espis pa mjesto mora potražiti na karti. Odlazi tamo da bi vidio što se događa.

Gilles i Espis
Espis je mjesto smješteno u okrugu Tarnet-Garonne, biskupija Montauban, u kome se od 22. kolovoza 1946. govori o ukazanjima Blažene Djevice Marije. Claudine i Nadine Combalert čuvale su guske blizu šume u Espisu. Iznenada su ugledale „gospođu obučenu u crno“ s „haljinom ukrašenom ivančicama“.

Ukazanje se ponavlja i sljedećega dana. I treće dijete tvrdi da „vidi“. Od 31. kolovoza i jedan četrdesetogodišnjak tvrdi da vidi Gospu koja mu je navodno kazala: „Ja sam Bezgrješno Začeće“. Okuplja se narod, ali 12. prosinca 1946. mons. Théas, tada biskup Montaubana, u jednom privatnom pismu izjavljuje da ukazanja „nisu istinita“ i da je riječ „o iluziji“.

Dana 4. svibnja 1947. biskup objavljuje služben negativan sud kao i odredbu kojom se suspendira a divinis svaki svećenik koji bi se uputio u Espis. Nakon što je mons. Théas bio imenovan za lurd-kog biskupa, njegov je nasljednik mons. de Courrèges 1. veljače 1950. uspostavio povjerenstvo za istraživanje slučaja.

Povjerenstvo konačno zaključuje da je riječ o „sugestiji“ i „halucinacijama“ te isključuje svaku moguć- nost „nadnaravna podrijetla“ navodnih ukazanja.

Odluka koja se odnosi na Espis ne odnosi se nužno i na maloga Gillesa. Zašto? Nakon što je dječakov otac došao u Espis, raspitao se kod jedne od navodnih vidjelica što bi to njegov sin mogao govoriti. Ona je posjetila njihovu kuću i tada je Gilles navodno imao ukazanje.

Kazao je da Gospa na glavi nosi „kapuljaču“, čime je vjerojatno mislio na veo. Kazao je da u ruci drži štap, no ispostavilo se da je to vjerojatno križ. Kazao je isto tako da se prema nebu širi žuti dim i da Gospa plače

Nekoliko dana poslije toga, 2. listopada, Gilles je vidio Gospu kako „krvari“ i na svoj djetinji način pokušao je utješiti misleći da je pala u trnje… Gospa mu se opet nakratko ukazala 4. i 6. listopada.

Na dan Gospe Fatimske, 13. listopada, roditelji su Gillesa odveli u Espis. Gospa mu se ukazala oko 17 h i rekla mu neka ide moliti pored šume, na mjesto gdje će kasnije provreti „izvor“.

Ponovno se ukazala u 18.30 i rekla neka joj donesu krunice da ih blagoslovi i neka mole deseticu krunice na čast Srca Isusova.

Dana 27. studenoga i 13. prosinca Gilles je imao još dva kratka ukazanja. Dana 18. prosinca vidio je na nebu „velik križ“.

Dva dana poslije ukazala mu se sveta Terezija od Djeteta Isusa. Kazao je da mu je „bacala cvijeće“.

Gospa mu se ukazala još i 13. siječnja 1948. i rekla neka se stalno moli Srcu Isusovu.

Dana 8. veljače dijete je vidjelo mnoge križeve na nebu. Svećenici, hodočasnici i znatiželjnici prate što se događa.

Dana 10. veljače cijela obitelj Bouhours odlazi na hodočašće u Lurd. Gilles kaže da je Gospa koju on vidi mnogo ljepša od lurdskoga kipa.

Već sutradan opet vidi Gospu, ovaj put u krvavim suzama. Dan poslije toga, ona ga grli. Dana 13. ožujka Gilles pripovijeda: „Gospa me zagrlila i poljubila, ali ja joj nisam dao pusu!“

Dana 13. travnja Gilles triput vidi Gospu u Espisu, zatim u svibnju u svojoj sobi, „na nebu“, u vrtu obiteljske kuće itd. Govori o „kiši križeva“.

Dana 4. lipnja 1948. Gilles svojima kaže da je to „Sveta Marija, Majka Božja“, a 10. lipnja da je „Sve- ta Majka Milosti“.

Dana 24. lipnja Gilles povjerava svojoj majci: „Gospa će me posjetiti u vrtu iza nedjelje. Danas ne dolazi, nema vremena!“ „A što radi?“ pita njegova majka. „Nebom širi cvijeće!“ odgovara mali Gilles. Dana 13. srpnja ukazanje od maloga dječaka traži da se u Espisu više ne slave Mise, iz poslušnosti prema Crkvi. Mali pokušava poruku prenijeti svećeniku, ali ne nailazi na otvorene uši.

Biblijska viđenja

Dana 15. kolovoza 1948. dijete opisuje viziju: „Vidim kao neko veliko dugme (zemlju?), a iznad njega neku veliku životinju, kao velikog guštera s velikim repom i velikim šapama. Malo dalje vidim kao nekog gospodina s perjem na leđima.“

Čini se da je Gilles vidio arkanđela Mihaela i prikazu Zloga koji vlada svijetom. Toga ga dana Marija poziva da se pridruži procesiji u Espisu. U tjednima koji slijede Gospa traži „mnogo molitve“. Dana 13. listopada ukazanje mu govori o bitkama koje arkanđeo Mihael vodi za duše.

Dana 13. prosinca Marija mu povjerava jednu „tajnu“ koju treba prenijeti Svetome Ocu, i samo njemu.

Dječakov otac traži objašnjenja, ali maleni odgovara: „Nešto mi je rekla. Kada bih to rekao tebi, bio bi to dvostruki grijeh.“

Godina 1949. prepuna je događanja. Ukazanja se događaju redovito, u Espisu ili drugdje. Cijela se obitelj prilagodila nebeskim viđenjima. Dijete je uvjereno da mora ići u Rim gdje živi „onaj koji zamjenjuje maloga Isusa na zemlji“.

Svjedoci tvrde da dijete – neovisno o svojoj dobi – na poseban na- čin sudjeluje u vazmenom trodnevlju. Dana 13. svibnja vidi Gospu uz križni put i osjeća boli koje je osjetio Isus.

Vjernici traže od njega da pokaže kako ukazanje blagoslivlja mnoštvo. Gilles podiže ruku i dostojanstve- no pravi znak križa i dodaje: „Lako meni kad mi Gospa drži ruku!“

Dana 12. lipnja Gilles prima prvu svetu pričest. Tijekom ljeta nastavljaju se ukazanja 13. u mjesecu, uz jedno dodatno, 15. kolovoza. Dana 13. studenoga 1949., nakon što je tražila molitvu za bolesne, Gospa mu kaže: „Mali Gilles, moraš ići u Rim posjetiti Papu.“

Dva putovanja u Rim
Organizira se prvo putovanje u Rim. Obitelj ima financijskih poteškoća, ali Gilles i njegov otac ipak idu. Dana 12. prosinca 1949. primljeni su u poluprivatnu audijenciju kod Pija XII. Dijete ne želi ništa reći jer nije samo s Papom. Treba, dakle, doći još jednom, no evo poteškoće: budući da je mjesna Crkva
donijela negativan sud o Espisu, Sveti Otac ne želi primiti maloga Gillesa.

Osam dana poslije toga, ukazanje ponovno traži od dječaka da ode Svetomu Ocu i povjeri mu „tajnu“.

Poteškoće nestaju kao rukom odnesene. Papa Pio XII. primit će dječaka u privatnu i tajnu audijenciju dogovorenu za 1. svibnja 1950. Tako je i bilo. Tek nakon što je svoju „tajnu“ povjerio Papi, dječak je o njoj progovorio i pred drugima: „Gospa nije umrla, uznesena je na nebo tijelom i dušom!“

Tijekom svoga boravka u Rimu mali je Gilles susreo i druge crkvene dostojanstvenike, kao na primjer velikog mariologa o. Roschinija, profesora na Lateranskom sveučilištu, koji je bio zadužen za pripremu teksta o dogmi Marijina uznesenja.

Sadržaj Gillesove „tajne“ i sadržaj dogme o uznesenju Marijinu kao i nadnevak audijencije (1. svibnja 1950.) i nadnevak proglašenja dogme (1. studeno- ga 1950.), toliko su bliski da nitko nije mogao ostati ravnodušan.

Božji putevi
Iz Papina se okruženja zna da je Pio XII. tijekom svete godine 1950. molio Boga da mu pošalje „znak“ treba li ili ne proglasiti dogmu o uznesenju Marijinu. Ti isti ljudi misle da je privatna objava malom Gillesu bio znak koji je papa Pio XII. tražio i dobio.

Dječakovo poslanje bilo je ispunjeno. Od 1950. do 1958. i dalje je imao redovita ukazanja. Dana 13. svibnja najavio je da će „13. lipnja nositi bijelu haljinu i hodati bosonog poput malog Isusa za obraćenje grješnika“.

Dana 15. kolovoza Gospa mu je rekla: „Ja sam Kraljica našega Spasitelja. To možeš reći gospodinu župniku.“

Dana 5. studenoga tijekom svete Mise u čast Srcu Isusovu, Gilles je vidio Gospu kako se „klanja za vrijeme pretvorbe“.

Dana 13. siječnja, veljače i ožujka 1955. iz Gospinih sklopljenih ruku „izlaze zlatne i blistave zrake“. Dana 20. ožujka 1957. Gilles je tužan: „Više ti ne ću dolaziti“, kazala mu je Marija.

Dana 15. kolovoza 1958. Gospa mu se ukazala posljednji put. Gilles je preminuo 26. veljače 1960.
Nebrojeni vjernici svjedoče o primljenim milostima. Mnogi govore u „moćnom zagovoru“ maloga Gillesa. Spominju se brojna obraćenja.

www.medjugorje-news.com/dnevno.hr