Otac Andrew Adeniyi Abayomi svećenik u crkvi sv. Franje Ksaverskoh u Owou, država Ondo, Nigerija, koja je pogođena terorističkim napadom tijekom svete mise u nedjelju, 5. lipnja. U pokolju je ubijen najmanje 41 vjernik, a deseci su teško ranjeni. Među ubijenima ima dječice od svega 2 godine. Otac Abayomi je za organizaciju Pomoć Crkvi u nevolji govorio o svom iskustvu tog dana i o posljedicama pokolja.
Koliko je napadača bilo?
Nisam ih vidio, ali neki očevici kažu da ih je bilo četvero, dok su drugi rekli da je osim četvorice bilo i dvoje njih među nama u crkvi. Neki kažu ukupno šest, ali stvarni broj je nepoznat .
Gdje ste bili kada se napad dogodio?
Još sam bio u svetištu. Završio sam misu i stavljao sam tamjan u kadilo, da se pripremim za procesiju ispred crkve. Tada sam čuo buku. Mislio sam da su vrata zalupila, ili da je netko pao, ili da je netko vidio zmiju, jer se to već događalo.
Ali onda sam začuo drugu jaku buku i vidio sam župljane kako trče u različitim smjerovima u crkvi. Stajao sam u šoku, pitajući se što se događa, kada je netko dotrčao do mene, vičući: “Oče, nepoznati revolveraši!”
Jeste li se bojali za svoj život?
Tada se nisam bojao za svoj život, nego sam razmišljao kako spasiti svoje župljane. Neki od njih skupili su hrabrost zaključati ulazna vrata. Pozvao sam ljude da prođu kroz svetište u sakristiju. Neki od župljana su pobjegli tamo. Ostao sam u unutarnjem dijelu sakristije. Nisam mogao trčati jer sam bio okružen djecom, dok su se neki odrasli držali uz mene, neki čak i u mojoj misnici od straha. Štitio sam ih baš kao što kokoš štiti svoje piliće.
Čuo sam glasove svojih župljana: „Oče, molim te, spasi nas; Oče, moli!” Ohrabrio sam ih i smirio, rekao da se ne brinu, da molim i da će Bog nešto učiniti. Čuo sam tri-četiri eksplozije, jednu za drugom. Cijeli napad je bio dobro isplaniran i trajao je oko 20-25 minuta.
Što se dogodilo sljedeće?
Napokon smo dobili poruku da su napadači otišli. Izašli smo iz sakristije i vidio sam da su neki župljani mrtvi, a mnogi ozlijeđeni. Bio sam uznemiren u svom duhu. Molio sam ljude da našu ozlijeđenu braću i sestre odvezu u bolnicu. Počeo sam premještati neke od ozlijeđenih u bolnicu St. Louis i Federalni medicinski centar, uz pomoć župljana koji su mogli voziti. Tijela smo ostavili u crkvi, pokušavajući spasiti ranjene.
Država Ondo bila je mirna, osobito u usporedbi sa sjevernom Nigerijom i Srednjim pojasom, iako su postojale određene napetosti između stočara Fulana i kršćanskih farmera. Kako objašnjavate ovaj iznenadni izljev nasilja?
Čuli smo da militantne skupine mobiliziraju ljude na jugozapadu i drugim dijelovima zemlje. Ne možemo utvrditi pleme, rasu ili grupu kojoj napadači pripadaju. Čak i kada je napad trajao, neki su ih vidjeli, ali ih nisu mogli identificirati jer nisu govorili. Neki od napadača su se za vrijeme mise maskirali u redovite župljane. Za vrijeme mise su s nama klanjali su se sve do napada.
Kako ćete se brinuti za ranjene i ožalošćene župljane?
To smo već počeli činiti, dajući im pastoral, posjećujući ih, s njima se moleći, dijeleći bolesnički sakrament i potičući ih da održavaju nadu. Išli smo dalje da se brinemo za njihove obitelji i ožalošćene. Biskupija je pozvala i ostale župe na potporu. U pomoć nam praktično i financijski priskaču vladine, ali i nevladine organizacije, poput Crvenog križa, i druge grupe, čak i muslimanske skupine i imami. Najaktivniji je bio Crveni križ koji se zalaže za darivatelje krvi i materijalnu potporu.
Koje su trenutno najveće potrebe?
Potrebna nam je materijalna i financijska potpora za brigu o žrtvama i preživjelima. Potrebna nam je i vlastita sigurnosna strategija. Obližnje zaštitarsko osoblje i policija nisu nam uspjeli priskočiti u pomoć, iako je napad trajao čak 20 minuta i eksplodirale su četiri eksplozije. Trebamo vlastiti sigurnosni nadzor.
Hoće li se ljudi nakon ovakvog iskustva osjećati sigurno pri povratku u crkvu?
U nekim župljanima zavladao je strah. Imajući to na umu, odlučni smo dignuti ih na noge, održati ih jakima u vjeri i utješiti ih približavanjem svakome, a ne samo onima koji su bili izravno pogođeni. Cilj je uspostaviti osobni kontakt s njima, ojačati ih i podsjetiti da kada ispovijedamo svoju vjeru u Boga, to znači da smo se odrekli cijelog života. Ovaj život je samo prolaz u vječnost – a vječnost bi trebala biti naša žarišna točka.
Je li napad ojačao ili oslabio njihovu vjeru?
Iz svog susreta sa župljanima nisam vidio gubitak vjere, nego jačanje. Oni su spremni i voljni ostati postojani. I dalje se molim za njih, svaki dan, a misa se nudi na nakane onih koji su još u bolnici, kako bi se pomoglo njihovom brzom oporavku. Misa se služi i za duše umrlih, neka počivaju u miru. Konačno, služe se mise na nakane svih članova župe, kako bi ostali postojani u vjeri i živi u nadi.
