Nevjerojatno svjedočanstvo: Umirućem starcu sveti Josip doveo je svećenika
Nevjerojatno svjedočanstvo: Umirućem starcu sveti Josip doveo je svećenika “Moje se čuđenje razjasnilo. Ovdje je Bog poslao na čudesan način svoga glasnika. A moja se spoznaja obistinila kada sam u zoru krenuo kući istim putem kojim sam došao po noći – blizu smrti! Kako sam kasnije doznao, dobri su stari ljudi posebno štovali svetog Josipa…”
Nevjerojatno svjedočanstvo Kišovita noć u studenome. Nakon napornog nedjeljnog rada ležim u dubokom snu. Iznenada zazvoni kućno zvono. Skočim kao naelektriziran iz toplog kreveta. S tornja je upravo otkucavao jedan sat. Možda kakvi bolesnik traži duhovnu pomoć? Nevjerojatno ali izvjesno.
Nevjerojatno čudo posjeta u noći
Pred vratima stoji stranac, ne poznajem ga. – “Dođite odmah u našu župu, neki je čovjek sebi u očaju razrezao žile kucavice i krvari.” – “No, a zašto ne idete svom župniku? Ja ne smijem samo tako ići u tuđu župu.” – “Naš se župnik prije nekoliko dana preselio u svoj u novu župu, a zamjenik još nije imenovan.” – Više nisam imao što razmišljati. Dok sam se ja spremao na teški put, stranac je nestao ne ostavivši mi pobliže adrese ili bilo kakve druge podatke, neobično i nevjerojatno.
Mrkla je noć, a kiša nevjerojatno lijeva k’o iz kabla. Opremljen gorskim štapom i pelerinom penjem se na brdo, a onda spuštam, dolazim do jezera koje dijeli moju župu od susjedne. Teren uz jezero je močvaran te ja često upadam do koljena u vodu i blato, budući da ne vidim ni dva koraka ispred sebe, a još manje utrtu stazu oko jezera. Zazivam sve moguće svece neka ne ostave umirućega bez utjehe svete vjere, a ja da se na tom mukotrpnom putu u službi bližnjega ne ugušim u blatu. Moja molitva nije uzaludna.
Okupan u znoju i vodi stigao sam – kao vođen od nevidljive ruke – napokon na drugu obalu. A kamo sada? Kiša je međutim prestala padati i ja prepoznam skupinu kuća koje čuče kao pilići oko velike crkve. No sve leži u tami, nigdje nikakva svjetla. Razmišljam: gdje leži bolesnik, tamo mora gorjeti svjetlo. Bojažljivo sam se ogledavao. Tu, malo izvan sela otkrio sam slab sjaj svjetla. Bio sam došao do kolibe, stupio pun očekivanja unutra i osjetio kako mi srce kuca od napora i uzbuđenja.
Uska soba, posvuda krv, a u jednom od krvi poprskanom krevetu jauče starac, nevjerojatno, sličan je nemoćnom djetetu.
Neka starica dođe mi veselo ususret unatoč svem užasu i začuđeno upita: “Budući da dolazite, tko vas je zvao?” – Moje je čuđenje veliko: “Pa vi ste poslali glasnika.” – “Mi ne, ja se nisam mogla maknuti od svoga siromašnog muža, a inače smo sami. Nitko ne zna za nesreću to je nevjerojatno. ”
Moje se čuđenje razjasnilo. Ovdje je Bog poslao na čudesan način svoga glasnika. A moja se spoznaja obistinila kada sam u zoru krenuo kući istim putem kojim sam došao po noći – blizu smrti! Kako sam kasnije doznao, dobri su stari ljudi posebno štovali svetog Josipa, doista nevjerojatno.
