Ne možemo ni zamisliti koliko je zla blasfemija sposobna osloboditi
Bogohuljenje (blasfemija) je tako razorno zlo da ga često ne shvaćamo. No, nažalost, sve je rašireniji, zbog čega je potrebno snažno reafirmirati razloge zašto je to “smrtno” zlo, odnosno smrtni grijeh. Danas, naime, sve više, nažalost, čujemo s apsurdnom lakoćom muškarce i žene svih dobi kako psuju na ulici, na autobusnom stajalištu, ispred kuće, psuju s apsolutnom lakoćom i bez da im itko zamjeri.
U Crkvi postoji “smrtni grijeh” i “laki grijeh”. Bogohuljenje je zapravo potpuno uključeno u prvu kategoriju. U prvom je slučaju, naime, prijateljski odnos s Bogom radikalno narušen, u drugom je napuknut, ali ne i potpuno prekinut.
Što se dogodi kad netko opsuje
Što se tiče smrtnog grijeha, mogla bi se napraviti usporedba s ljudskim prijateljstvom, koje se prekida jednom gestom snažnog raskida. Kao što je ozbiljan prekršaj, velika nepažnja, posebno dirljiva uvreda. U slučaju grijeha, međutim, prekida se odnos s Bogom, koji nam sa svoje strane uvijek ostavlja slobodu da se stavimo na kocku i da ga u svom srcu prihvatimo ili odbacimo. Odbacivanje njegove prisutnosti pravi je grijeh, koji stoga prekida čovjekovu vezu ljubavi s Bogom, stoga je bogohuljenje smrtni grijeh.
Često se pitamo postoji li stupnjevanje krivnje između različitih smrtnih grijeha, primjerice između ubojstva ili bogohuljenja, koji u praksi zasigurno imaju različite posljedice. Postupnost smrtnih grijeha može se zapravo poredati i skalirati po važnosti, na temelju toga jesu li izvršene radnje poništive ili ne. Bogohulnik zapravo može izvući Božji oprost i obratiti se, također postajući “znakom” za ljude koji su to čuli i koji će kasnije vidjeti njegovu promjenu.
Ubojica može učiniti isto, na svakako teži i kompliciraniji način, ali nikada neće moći oživjeti osobu ili ljude koje je ubio. Posljedično, to njegov grijeh čini težim. Poštivanje života u svakom obliku i kontekstu znači prihvaćanje vjere u Boga života. Mogli bismo, dakle, reći da je u tom smislu ubojstvo najviši oblik bogohuljenja, te da su grijesi prema ljudima teži od onih prema stvarima. Huliti, dakle, znači udaljiti se od Boga. Ako se ne požuri popraviti to zlo, ono može postati i nepovratna drama, doista najgora od svih. Zapravo, što može biti bolnije od udaljavanja od samog Boga?
Međutim, ne smijemo zaboraviti da nema ljudskog čina koji može definitivno udaljiti Božju ljubav, jer je potonja beskonačna, osobito pred bijedom ljudskog grijeha od kojeg se ne može pobjeći. Bog nas, međutim, voli i nudi nam svoje spasenje.
Poslanica Rimljanima to objašnjava (5,7-11): “Jer dok smo još bili grešnici, Krist je umro za zle u određeno vrijeme. Sad, teško je naći nekoga tko je spreman umrijeti za pravednika; možda postoje oni koji imaju hrabrosti umrijeti za dobru osobu. Ali Bog pokazuje svoju ljubav prema nama jer, dok smo još bili grešnici, Krist je umro za nas. Još više sada, opravdani njegovom krvlju, po njemu ćemo biti spašeni od gnjeva. Jer ako smo se, dok smo bili neprijatelji, pomirili s Bogom smrću njegova Sina, mnogo ćemo više sada, kada smo pomireni, biti spašeni njegovim životom. Ne samo to, nego se i hvalimo Bogom po Gospodinu našemu Isusu Kristu, od kojega smo sada pomirenje dobili.”
