Nalazimo se u duhovnom boju a kršćane očekuju sve veći progoni

Nalazimo se u duhovnom boju a kršćane očekuju sve veći progoni Na uočnicu Nedjelje Muke Gospodinove, kojega smo i mi pozvani nasljedovati preko muke i poniženja do slave uskrsnuća, prenosimo tekst koji je američki svećenik mons. Charles Pope objavio na blogu National Catholic Register 31. kolovoza 2016. godine. A gdje smo danas?

Čini se da u Crkvi nije dovoljno živa svijest da smo u duhovnom boju i da katolike treba pozvati na trijeznost, intenzivnije odvajanje od šire “kulture”, hrabrije svjedočenje i sve veće mučeništvo. U našoj je kulturi odavno mračno, ali u većini župa i biskupija sve je kao inače i može se čuti sve osim poziva na buđenje, koji je u ovakvim vremenima doista potreban.

Sveto Pismo nam govori: ‘Blagoslovljen Jahve, hridina moja: ruke mi uči boju, a prste ratu.’ (Ps 144, 1). Priprema naroda za rat – moralni i duhovni rat, a ne oružani sukob – treba sadržavati jasnu poruku o zabludama našeg vremena, te jasnu i s punom ljubavlju primjenu istine nad tim zabludama i pobjedu svjetla nad tamom.

No, malo je vidljiva takva obuka u katoličkim krugovima, gdje danas, u prosječnoj župi, postoji neka vrsta sramežljive i mirne atmosfere – te strah od spominjanja ‘kontroverznih’ pitanja da se ne bi, ne daj Bože, netko uvrijedio ili pomislio da u župi nisu svi dobrodošli. Ali ako je ikad i postojalo vrijeme za nošenje mekanih odjevnih predmeta, to sigurno nije danas.

Primjetan gubitak jasnog katoličkog identiteta

Crkvena arhitektura i interijeri u međuvremenu su, u brojnim slučajevima, postali minimalistički i bez jasnih katoličkih obilježja. Liturgijska glazba i jezik postali su “narodni”. Marijanske i euharistijske procesije, kao i mnoge stvari koje su kroz povijest oblikovale katoličanstvo su – nestale. Čak su i raspela ponegdje nestala, a zamijenjena su lebdećim prikazima ‘uskrslog Krista’.

Naglasak je bio na uklapanju, govoru o stvarima zbog kojih su se ljudi osjećali ugodno te povlađivanju, a ne izazovima. Ako su uopće postavljani bilo kakvi izazovi, to je bilo na “sigurnim” poticajima kao što su ‘ne’ zloporabi okoliša ili onečišćenju, govor o neosuđivanju ili netrpeljivosti i slično. Ponavljam, ako je ikad postojalo vrijeme za nošenje mekušaste odjeće, to nikako nije ovo vrijeme.

Iako možda želimo kriviti različite čimbenike za kolaps, ne možemo nikako sebe isključiti. Mi koji bismo trebali biti svjetlo svijeta, a Krist svjetlo u nama, radije skrivamo naše svjetlo pod posudom i pritajili smo se pred neprijateljem. Raspad naših obitelji i kulture svjedoči o pobjedi zabluda i potiskivanju istine.

Više nego ikada prije trebamo zaokret, kako bismo se razlikovali od suvremene kulture koju smo odbili kritizirati i reformirati. Više nego ikada prije naša bi vjera trebala odsijevati vedrinom i jasnoćom u našim crkvama i zajednicama.

A ako svijet, sada navikao na veliku tamu, našu svjetlost naziva oštrom, neka tako bude. Ako naše svjetlo ne svijetli, onda uopće nema svjetla. Naša katolička vjera jedina je i posljednja nada ovog svijeta. Oduvijek je bilo tako.

Jesmo li spremni na progone?

Jednostavno rečeno, vrijeme je da svećenici pripreme za sebe i Božji narod na žrtvu. Traženje kompromisa s ovom kulturom više je nezamislivo. Naš jedini izlaz iz ove situacije je poduzimanje ozbiljnih mjera. Kultura će “plakati”, a mi koji radimo rez sve ćemo više patiti. Zato moramo biti spremni prihvatiti i podnijeti sve veću patnju u mjesecima i godinama koje nam dolaze.

Mi smo u ratu za naše vlastite duše i duše ljudi koje volimo.

Mi smo u ratu za dušu ove kulture i nacije. I kao svaki vojnik, moramo se dobro uvježbati za ovu borbu. Moramo proučavati našu vjeru i biti predaniji nego ikad. Moramo poznavati i neprijatelja i njegovu taktiku i biti spremni na patnju – sve do gubitka vlastitog života. Moramo se prilagoditi i koristiti svaku priliku da budemo jasni u pitanjima vjere. Propovijedi i drugi prigode za poučavanje moraju odzvanjati jasnim pozivom na osobno obraćenje i borbu za duše te prestati olako tretirati grešno nepoštivanje Božjeg zakona u našim obiteljima i zajednicama.

Trebamo pastire

Posebno se naši pastiri moraju potpuno prebaciti na drugi način djelovanja. Kolektivno i trenutno djeluju više zainteresirano za zaštitu onoga malo što je preostalo nego na pozivanje katoličkog naroda na borbu. Svećenicima je također odbojno pozivati ljude na bilo što izazovno ili neugodno. Pa i Petar je pokušao Krista udaljiti od križa, a naš Gospodin ga je oštro ukorio govoreći mu da razmišlja kao čovjek, a ne Bog te da je u službi Sotone.

A što s nama? Crkva ne može tražiti od ljudi da prisustvuju misi blagdanom, ili ponedjeljkom ili subotom. Očito je previše tražiti od ljudi da dođu na misu dva dana zaredom. Ako je to slučaj, tko će ih pozvati da se odupru i energično prosvjeduju protiv nepravednih i zlih zakona, pa makar to značilo i novčane kazne ili čak zatvor? A krvno mučeništvo? Malo je vjerojatno da bi većina današnjeg svećenstva savjetovala spremnost za takvo što ili čak bila blizu toga da sami budu na to spremni.

Biskupi ili svećenici koji to učine mogu očekivati da će ih, u sramežljivim i blagim vremenima poput ovih, nazivati nesmotrenima i nepromišljenima. Netko će sigurno kriknuti: “Još nije vrijeme za takve stvari!” Ali ako ne sada, kada?

Borba počinje – vrijeme je za opredijeljenje!

Pismo kaže: “Ako truba ne zove jasno, tko će se pripremiti za bitku?” (1 Kor 14, 8). Jednostavno ne mogu samo svećenici biti oni koji pozivaju. I roditelji i drugi vođe to također moraju učiniti. Da, roditelji trebaju djecu pripremiti za više od karijere. Sada ih trebaju pripremiti za teške dane koji predstoje – dane koji će uključivati progon, pa čak i mučeništvo, ako odluče nedvosmisleno slijediti Krista.

Jesam li u krivu? Nadam se da jesam. Ali više ne možemo kao Crkva sjediti u miru i nadati se da će se stvari čarobno poboljšati. Kao kulturu, pa i u dijelovima Crkve, posijali smo vjetar, a sada žanjemo vrtlog.

Od svetog Petra do Konstantina živjelo je 33 pape. Tridesetorica su mučena, a dvojica su umrla u progonstvu. Bezbrojni svećenici i laici također su bili mučeni. Teško je zamisliti da je Crkva na dekadentnom Zapadu voljna tako trpjeti. Sigurno je da naša braća u mnogim manje imućnim dijelovima svijeta umiru u velikom broju. Ali pitam se: Bi li nakon svih tih godina “ugodnog kršćanstva” prosječni američki župnik, ili svećenik, bio voljan – ili bio u stanju – podnijeti takav gubitak?

Tolerancija samo za neke

Prošlo je vrijeme šminkanja. Vrijeme je da se pripremimo za progone koji će postajati sve teži u mjesecima i godinama koji su pred nama. Mračni pokreti koji su marširali pod stijegom tolerancije nikada nisu to zaista mislili. A dobivajući sve više moći, oni žele progoniti sve koji se odupiru njihovoj viziji. Nema tolerancije prema nama. Vjerska sloboda se umanjuje, a prisilno poštivanje već je ovdje. Savezni sudovi sve se više prebacuju na militantno sekularne i aktivističke suce koji zakone donose sa svoje sudačke stolice.

Kada ćemo, kao Crkva, birokratima koji zahtijevaju da se pridržavamo zlih zakona, napokon reći: “Nećemo ih se pridržavati. Ako nas kaznite, nećemo platiti. Ako želite konfiscirati naše zgrade, mi ćemo se maksimalno javno buniti protiv toga, ali još ih uvijek se nećemo pridržavati. Ako nas uhapsite, idemo u zatvor! Ali jednostavno nećemo poštivati zle zakone ili surađivati sa Zlom.”

Tihi kompromisi i lakonska “rješenja” bit će veliko iskušenje Crkvi loše pripremljenoj za progon.

Zovite me kakogod hoćete, ali nadam se da ćemo se uspraviti prije nego bude prekasno. Obično je to vjerni ostatak koji u biblijskoj pripovijesti donosi nadu. Molim samo za snagu da budem u tom vjernom Ostatku. Hoćete li mi se pridružiti? Pomolimo se i započnimo s promjenama već sada. Samo naša nedvosmislena vjera može spasiti nas ili bilo koga koga volimo. Molimo za snažnu i hrabru vjeru.

www.medjugorje-news.com/ hkm.hr