Nakon što je umrla, trebalo mi je 10 godina da joj spakiram sobu, soba moje malene kćeri ostala je zamrznuta u vremenu…
“Trebalo mi je 10 godina da joj spakiram sobu. Godišnja doba su se izmjenjivala, a ritmovi i rutine mog doma poprimili su oblik mjesta gdje je dječak izrastao u muškarca. Međutim, soba moje kćeri bila je imuna na rastuću bol. Ružičasto isprani zidovi, čvrsto nabijene posteljine i paperjasti jastuci zamrznuli su se u vremenu kad sam otrčala do vatrogasnog doma Sandy Hook.
Nakon što je umrla, sjedila bih za njezinim stolom i prebirala po sitnicama za koje me uvjeravala da su dragocjenosti. Prelistavala bih malene bilježnice ukrašene srcima, zvjezdicama, dugama i životinjama. Bilo je to, ako sam tražila nešto što bi otopilo moje obamrlo tijelo. Mislila sam da ću možda pronaći trag koji će me katapultirati u život. Često bih čula nježno pitanje: “Što je s Catherininom sobom?” Nakon godina, pitali bi me: “Nije li bilo vrijeme?” Srce bi mi se steglo takvom snagom da nisam mogla disati.
Njezina soba bila je sve što sam mogla zvati svojom. Uzdrhtala i bez daha, odustala bih od te ideje i čvršće se uhvatila za ono što sam tvrdila. Čula sam jednom kako se kaže da se godišnja doba namjerno pripremaju za ono što slijedi. Vjerujem da je to božanstvenost i međuovisnost stvaranja. Godišnja doba imaju svoje određeno vrijeme. Nježni cvjetovi namijenjeni za proizvodnju plodova izgorjet će ako ljetno sunce prerano zađe. Isto tako, drveće s lišćem prikupit će težinu preuranjene zimske oluje i uzrokovati pucanje grana.
Možda je stezanje mog srca bilo gurkanje našeg Gospodina, obavještavajući me da moje vrijeme tugovanja nije završilo. Ili je to možda bilo gurkanje druge vrste. Vidite, mislim da kada obratimo pažnju na svoje srce, kada pažljivo razmotrimo njegovo stanje, razumijemo poticaje našeg Spasitelja.
Prošle godine pitala sam se jednostavno pitanje iznova i iznova. “Za što se grčevito držim, za što se tako čvrsto držim, prsti mi se zarivaju u dlanove da ništa drugo ne mogu prihvatiti?” Ružičasto umiveni zidovi, krevet u koji sam katkad naslonila glavu, i njezino blago, sigurno skriveno od svijeta i čvrsto stisnuto u mojim šakama, padalo mi je na pamet.
Vidite, godišnja doba moraju prijeći u svoje određeno vrijeme. Kada to učine, nježni cvjetovi izbijaju iz rastegnutih grana i pretvaraju se u voće sazrelo na ljetnom suncu. Tako i vrijeme tugovanja stvara mjesto za vrijeme radosti. Znala sam da u tišini, inzistirajući na držanju Catherininog zemaljskog blaga, moje ruke neće biti slobodne da prihvatim darove sezone koja čeka. Nježno sam spremila ono što je bilo dragocjeno u kutiju i podijelila sam ono što je ostalo s onima kojima bi moglo trebati.”
