Nadbiskup Fulton Sheen: Smrt i sud- glavni razlog zašto se bojimo smrti je…
Nadbiskup Fulton Sheen: Smrt i sud Mi svi želimo vječnost. Zato smo razočarani i vidimo ogromnu razliku od onog ideala kojeg imamo i prave stvarnosti. Ipak mi i dalje nastavljamo tragati. Jednostavno, zato jer imamo bezgranični kapacitet za – više. Ne možete zamisliti sebe kako posjedujete jedu dobru stvar, a da ne želite – više.
Naše tijelo ima ograničenja (oči mogu biti „veće od stomaka…“). Možemo čak doći do točke kad ta želja postaje bol i postanemo bolesni od toga da želimo previše.
Ali nema ograničenja za želje duše. Nema ograničenja za istinu koju možeš znati, za život koji možeš živjeti, za ljubav koju možeš uživati i za ljepotu koju možeš iskusiti. Kad bi ovo što imamo na ovom svijetu bilo sve – kako bismo bili prevareni. Bili bi kao žena koja voli modu koja je stavljena u prostoriju sa 1000 šešira, ali nema ni jednog ogledala.
Budući da imamo tijelo i dušu – mi možemo učiniti jedno ili drugo gospodarem. Mi možemo učiniti da tijelo služi duši, što je dobar izbor – ili možemo učiniti da duša služi tijelu, a to je jadan izbor. Ovaj izbor čini život ozbiljnim. Ne bi bilo zabavno igrati ako ne bi bilo mogućnosti da se izgubi ili pobijediti u bitci ako se ne bori… ne bi bilo interesa za dramu ako bi karakteri bili ,,, i ne bi bilo smisla života osim ako postoji vječnost gdje našem vječnom spasenju možemo reći da ili ne.
Naš Gospodin Isus je to postavio ovako: „Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali ne mogu ubiti dušu. Bojte se onog koji može uništiti oboje, i baciti i dušu i tijelo u pakao“
Na drugom mjestu naš Gospodin kaže: „Što koristi čovjeku ako i cijeli svijet zadobije, a dušu svoju izgubi“; „Što može čovjek dati u zamjenu za svoju dušu?
Doći će vrijeme kad će kušnja biti gotova. Primjetio sam da je moderne misli je teško uvjeriti u nešto što ne žele čuti, da će ovaj život završiti i zato je smrt nešto na što se gleda s prezirom od strane nekih koji će vas nastojati uvjeriti da je sreća u skoro svakoj kutiji. Oni se ne žele suočiti sa činjenicom.
Kako se moderna misao osjeća suočavajući se sa smrću? Nema skrupula čitajući detektivske romane, u kojima su deseci slučajevi smrti ili ubojstava, ali to je zato jer se koncentrira na okolnosti, koje prethode smrti radije nego na stvarnost koja je uključena u smrt, konkretno raj ili pakao.
On nikada ne pita: „Spašen ili izgubljen“, nego radije: „Tko je ubio tog i tog“… Ako smrt pripada čisto prirodnom redu onda čovjek umire kao neka životinja i zbog istog razloga. Ali to nije istina. Čovjek ima dušu koja je vječna i koja je besmrtna i zato njegova smrt nije isto kao što je smrt životinje. Kod životinje je to kao krug gdje se na koncu vraća sebi. Čovjekov život ide izvan vremena, prema Nekomu u susret. Stvarni razlog smrti nije u redu naravi, prirode, nego u redu povijesti.
U kom smislu? Na početku povijesti čovječanstva čovjek je sagriješio. Posljedica grijeha je – smrt. Tako nam to Biblija objašnjava. Preko jednog čovjeka grijeh dođe na svijet. I budući da je smrt došla prešla je na cijelo čovječanstvo, od jednog čovjeka. I to je zbog istočnog grijeha (grijeha prvih ljudi, čije posljedice prelaze na sve) – da mi umiremo.
Kad ne bi bilo tog grijeha, ne bi bilo smrti. Zbog toga Uznesenje Gospino biva posljedica njenog Bezgrešnog začeća. Njezino tijelo nije prepušteno propadanju jer je bilo oslobođeno od grijeha.
Kad nam je Gospodin ostavio Euharistiju on želi da naše tijelo bude sjedinjeno s Njegovim Tijelom i krvlju – kao što je rekao: „Onaj koji jede moje Tijelo i pije moju krv ima Život vječni i ja ću ga uskrisiti u Posljednji dan. Uskrsnuće našeg Gospodina je zalog (obećanje) i za naše uskrsnuće.
Sv. Pavao nam govori da mi moramo svakodnevno umirati – sebi.
Sretna smrt je remek djelo. I niti jedno remek djelo nije usavršeno u jednom danu. Umjetnik je radio kalup Ivane Arške sedam godina. Kad je bilo gotovo unutra je ulivena bronca. Danas taj kip stoji kao zanosno savršenstvo umjetnosti. Tako, na sličan način, naša smrt kao kraj prirodnog postojanja se treba pojaviti kao zanosno savršenstvo mnogih godina rada koje smo utrošili u oblikovanje – umirući svakodnevno. A to znači – preko mrtvljenja.
Glavni razlog zašto se bojimo smrti je – zato što se nikad za to nismo pripremali. Mnogi od nas umiru samo jednom. Ali mi bismo trebali umrijeti 1000 puta, jer bi trebali umirati svakodnevno. To je strašna stvar za onog koji umre – samo onda kad umre. Ali to je lijepa stvar za onog koji umre – prije nego što umre. Konkretno, onom koji umire svakodnevno napastima ovoga svijeta, tijela i đavla. (…)
Kad smrt dođe nema lijeka za loš život. Ali prije nego dođe – postoji lijek.
Umiranje sebi – nema drugog puta za onaj veći život s Isusom, od onog da čovjek strgne sa sebe starog Adama. Kad živimo na način da se mrtvimo već sada onda smrt nikada ne može doći kao lopov, i iznenaditi nas. No, bili spremni ili ne moramo se suočiti s istinom jednom kad umremo.
Poslije smrti – dolazi sud. To su riječi Svetog Pisma. Kad se rodbina i prijatelji okupe oko mrtve osobe ja često pitam: Kako je dugo živio? A anđeli će pitati – koliko ih je poveo sa sobom. Jedina stvar koju možemo ponijeti sa sobom jesu – naše zasluge.
Kad umremo postoji sud i on je dvostruk. Postoji pojedinačni sud, a kasnije je opći sud. Prvi: Ti si osoba i zato si odgovoran za svoje osobne čine. Tvoja djela te slijede.
Postoji i opći sud, jer si živio u socijalnom uređenju i kao dio Mističnog Tijela Kristova. Zato moraš biti suđen – sa svim ljudima. Kod tog općeg suda mi uzimamo sa sobom svoje tijelo, tijelo koje će uskrsnuti. Kad smo jednom odijeljeni od tijela postoji težnja za tim tijelom. Duša je ostavila svoj otisak na tijelu. Kad imate ruku u vrućem vosku…) Kad je duša ostavila tijelo nije ga ostavila zauvijek.
Duša ne postaje anđeo. Ostaje ljudska duša. U sebi ima sva iskustva, sve misli, sa svoja djela. U trenutku uskrsnuća imat ćemo tijelo koje odgovara stanju duše. Tijelo će biti proslavljeno, ako je duša spašena ili će biti jadno, ako je duša izgubljena. Naše spasenje nije samo duša nego osobnost…
