SNAGA MOLITVE KRUNICE Molila je 40 krunica Božjeg milosrđa dnevno i preživjela stravični pokolj
Molila je 27 krunica i 40 krunica Božjeg milosrđa dnevno i tako preživjela stravični pokolj!
Bilo je to gore od horor filma, carstvo mučeništva koje je trajalo 91 dan. Za vrijeme jednog od najbrutalnijih genocida u povijesti 1994. godine, dvadesetdvogodišnja studentica, katolkinja, po imenu Immaculée Ilibagiza iz naroda Tutsi u Ruandi, skrivala se u kupaonici svećenikove kuće sa još sedam odraslih osoba 91 dan kako bi izbjegla gotovo sigurnu smrt.
Za vladavine terora, Hutui su u Ruandi 1994. godine u tri mjeseca pobili oko milijun Tutsija, ali i Hutua koji su se suprotstavili postupcima svojih sunarodnjaka ekstremista. Za stravičnog genocida, u kojem je cijela zemlja bila natopljena krvlju, brutalno je ubijena i obitelj Immaculée Ilibagiza.
Mjesto za skrivanje bila je tajna kupaonica za koju čak ni neki iz svećenikove obitelji nisu znali, bila je tako mala da su Immaculée i ostali – ta tri mjeseca – morali naizmjenično stajati. Alternativa je bila smrt mačetom. Immaculée je u “ratu” izgubila svoje roditelje, dva brata, baku i djeda, stričeve, tetke, rođake, susjede, prijatelje i kolege iz razreda. U tim beskrajno dugim danima i noćima slušali su potpuno prestravljeni kako ubojice pretražuju njezino selo u potrazi za preostalim Tutsijima. Jednom su čak ušli u kuću u kojoj su se skrivali, ali za čudo ih nisu primijetili i to zahvaljujući Božjoj zaštiti.
Iz dana u dan, noć ili dan, odmah izvan prozora – ponekad, samo nekoliko koraka iza tankih zidova koji su ih štitili – čuli su se stravični zvuci ubojstva. I svaki dan – možda svaki sat – žene su se pitale kako će dočekati svoj kraj; jedna od njih je molila svećenika, koji je bio Hutui, ali ih je sakrio iz kršćanske dobrote, da pokrije zemljom njezino tijelo ako umre kako ga psi – koji su jeli razbacane leševe – ne bi rastrgali. Bilo je tako zastrašujuće da su im se često, dok su žene skrivale, usta osušila i nije bilo sline za progutati – od žeđe ali i od molitve, molili su svaki trenutak cijeloga dana.
Tako je i preživjela. Tako su svi preživjeli – fizički i emocionalno.
“Osjećala sam se kao da mi glava cijeli dan leži u krilu Blažene Majke”, ispričala je jednom. “Nije bilo jela. Molila sam od jutra do jedanaest navečer. “Svakog dana, svake sekunde, morala sam misliti na Blaženu Majku. A noću bih sanjala Isusa. Iako sam cijeli dan molila Mariju, noću sam uvijek sanjala Isusa, a On mi je rekao: ‘Nemoj se više bojati.’”
Immaculée svoje spašavanje uglavnom pripisuje molitvi i nizu krunica koje joj je dao njezin pobožni otac katolik prije nego što se sakrila. Ljutnja i ljutnja zbog njezine situacije doslovno su je izjedali živu i uništavali joj vjeru, ali umjesto da podlegne bijesu koji je osjećala, Immaculée se umjesto toga okrenula molitvi. Počela je moliti krunicu kao način da utopi negativnost koja se nakupljala u njoj. Immaculée je pronašla utjehu i mir u molitvi i počela je moliti od trenutka kada je otvorila oči ujutro do trenutka kada je zatvorila oči navečer. Kroz molitvu je naposljetku otkrila da je moguće, a zapravo imperativ, oprostiti svojim mučiteljima i ubojicama svoje obitelji.”
U jednom trenutku, rekla je Immaculée, Hutu ubojica stavio je ruku na vrata kupaonice, ali ih, čudom, nije otvorio. Immaculée je prolazila kroz nevjerojatnu kušnju – da bi se prehranila, jela je i insekte u hrani. Jer hrane nije bilo, a ono što je ostalo bilo je staro i pokvareno. Težina mlade žene iz Ruande pala je sa zdravih 52 kilograma na izgled kostura od 30 kilograma. Uglavnom ju je hranila krunica njenog oca, obraćenog na kršćanstvo.
Do kraja ovog holokausta – koji se uglavnom dogodio daleko od očiju svijeta – tri četvrtine Tutsija će biti ubijeno, uključujući devetsto od 2500 kolega studenata. Leševi su bili toliko brojni da su ih, kao što je bio slučaj s tijelom njezina oca, Hutu ratnici naslagali na prepreke na cestama – ili su ih jednostavno bacali u rijeku Kagera, gdje su gotovo začepili ovaj vodeni put koji se ulijeva u Viktorijino jezero. Naslov New York Timesa bio je “Krv u rijeci”, dok je naslovnica Timea citirala misionara koji je rekao: “U paklu više nema đavola. Svi su u Ruandi.”
I doista je to bilo upravo ono što su Immaculée i ostali čuli, zvukove zla dok je susjed ubijao susjeda, Hutui koji love svakog Tutsija kojeg nađu – u jednom su trenutku dozivali Immaculéeino ime dok su pretraživali kuću! Hutui nikada nisu pronašli žene – koje su uz pomoć ministra na kraju pobjegle u izbjeglički kamp (koji je osnovala francuska Legija stranaca).
Njezina je priča sada poznata. Upoznala je mnoge svjetske vođe. Počašćena je nagradom koju su joj dodijelili legendarni ljudi poput Majke Tereze, Jimmyja Cartera, Nelsona Mandele i Dalaj Lame, a primila je i počasne doktorske titule na Sveučilištu Notre Dame i Sveučilištu Saint John. Napisala je bestseler Left to Tell ( Preživjela da ispriča).
Zanimljivo je da je genocid je godinama prije prorekla Blažena Majka kada se pojavila u Ruandi tijekom ukazanja koja su započela u Kibehu 1981. i koja je u potpunosti odobrila Rimokatolička crkva. Tijekom tih ukazanja, Marija je upozoravala na materijalizam, nepoštovanje i seksualni nemoral koji će donijeti pustoš (uskoro će se ostvariti kada je AIDS zahvatio ovo područje).
U početku je bilo dvanaest vidioca, potom ih je Crkva proučavala devet, a tri su službeno odobrena 2001., kada je objavljena deklaracija u Rimu. Tijekom ukazanja koje je prethodilo holokaustu, jedan od vidioca vidio je nešto što je kasnije opisano kao “rijeka krvi, ljudi koji su se međusobno ubijali, napuštena tijela bez ikoga da ih pokopa” – upravo ono što se ubrzo dogodilo. Ta su otkrića ono što Immaculée sada bilježi, tijekom govornih angažmana i u drugom bestseleru pod nazivom Naša Gospa od Kibeha. Njezina glavna poruka: kršćanski oprost (nakon muke čak je poljubila jednog od ubojica koji su ubili dva člana njezine obitelji).
Tijekom holokausta dvoje vidioca je umrlo. Neki su kasnije podlegli bolestima. Samo tri su službeno priznate – ali su taj status postigle u pastoralnom pismu koje je izdao lokalni biskup tijekom posjeta Vatikanu u lipnju 2001. Ironično, kaže Immaculée, biskup je rekao da ga se najviše dojmio poganski dječak po imenu Emmanuel Segatashya koji nije bio jedan od odobrenih vidioca, ali se toliko obratio da je govorio s mudrošću onoga koji je proveo desetljeća uronjen u katoličko učenje.
“Razgovarala sam s biskupom i rekao je da će razgovarati sa svim vidiocima, ali za sada nisu htjeli posjetiti nikoga kome se ukazao Isus”, objašnjava Immaculée. “Odobravali su Marijina ukazanja, ali ne i Isusova.” To je možda zato što je Segatashya, osim što je tvrdio da se susreo s Isusom, pričao i o ‘kraju’ svijeta. “Nikad nisam mogla zamisliti da bi svijetu mogao doći kraj, dok nisam vidjela genocid”, prisjeća se Immaculée. “Vidjeti milijune kako umiru u tri mjeseca, vidjeti ljude kako odlaze bez ičega, bilo je nevjerojatno.”
Vjeruje da je upozorenje iz Kibeha namijenjeno čitavom svijetu, a također se prenosi i s mjesta kao što je Međugorje koje je Immaculée posjetila sa svojom obitelji i koje čvrsto podržava. “Mislim da Gospodin ide sve do rubova svijeta”, kaže Afrikanka koja sada živi u New Yorku i koja je radila u UN-u. “Toliko je duša u potrazi za Bogom. Kazne su neizbježne. Imati ćemo problema zbog naših grijeha.”
Upozorenje Kibeha, smatra ona, je za cijeli svijet, a također se prenosi i s mjesta kao što je Međugorje Međugorja, koje je Immaculée posjetila i čvrsto podržava. “Mislim da je to Gospodin koji ide na kraj svijeta”, kaže Afrikanka koja sada živi u New Yorku i radila je u Ujedinjenim narodima. “Toliko duša traži Boga. Vidjet ćemo kazne za naše grijehe. Imat ćemo strašne posljedice svojih grijeha.”
Ali kao i ona imamo krunicu. Kao i ona, imamo krunicu Božanskog milosrđa.
M.I.
