Mnogi ne znaju da postoje tri poznate slike Božjeg milosrđa: koju je doista odobrila sv. Faustina?
Među vjernicima već dugo postoji pitanje koja je slika Božjeg milosrđa najbliža onome što je sv. Faustina vidjela i opisala. Iako postoje tri najpoznatija prikaza, odgovor nije samo u umjetničkoj vjernosti, nego i u riječima koje je sam Isus uputio svetici.
Postoji li neka slika Božjeg milosrđa koja je najbolja? I koju je sliku odobrila sv. Faustina?
Slike Božjeg milosrđa koje se prodaju u mnogim katoličkim trgovinama ponekad mogu zbuniti vjernike. Najčešće se susreću tri različita prikaza Isusa nadahnuta objavama svete Faustine, ali nije uvijek lako razlučiti koja je bila izvorna, a koja je najvjernija Isusovim uputama koje je dao svetici.
Postoji li, dakle, slika kojoj je sama sv. Faustina dala svoje odobrenje?
Za vrijeme života sv. Faustine njezin duhovnik, blaženi Mihael Sopoćko, naručio je od slikara prikaz Isusa prema opisu koji je dala svetica. U jednom pismu Sopoćko opisuje kako je angažirao slikara Eugeniusza Kazimirowskog i što je sv. Faustina mislila o konačnom rezultatu:
“Na moj zahtjev gospodin Eugeniusz Kazimirowski započeo je slikanje slike 2. siječnja 1934. godine. Sestra Faustina blažene uspomene, uz dopuštenje poglavarice, majke Irene, dolazila je jednom ili dvaput tjedno u slikarev atelijer (u pratnji druge sestre) i davala upute kako ta slika treba izgledati. Kroz nekoliko mjeseci slikar nije mogao zadovoljiti autoricu, koja je zbog toga postajala žalosna, i tada je u svom Dnevniku zapisala: ‘Jednom, kad sam bila kod slikara koji slika ovu sliku i vidjela da nije tako lijepa kao Isus, jako sam se rastužila, ali to sam duboko sakrila u srce. Kad smo izišli od slikara, majka poglavarica ostala je u gradu obaviti neke poslove, a ja sam se sama vratila kući i odmah otišla u kapelicu te se dobro isplakala. Rekla sam Gospodinu: Tko će te naslikati tako lijepa kakav jesi? Odjednom sam čula riječi: Nije u ljepoti boje ni kista veličina ove slike, nego u mojoj milosti.’”
Sv. Faustina dala je i dodatne upute kako bi slikar mogao doraditi sliku, ali je ona ipak nije potpuno osvojila. Bila je nesavršena i, premda je Kazimirowskijeva slika izvorna, nije u potpunosti zadovoljila želje sv. Faustine.
Ostaje otvoreno pitanje bi li ijedna slika uopće mogla vjerno prikazati ljepotu i slavu Isusova ukazanja.
Godine 1943., otprilike deset godina nakon nastanka prve slike, u samostan je došao drugi slikar. Bilo je to pet godina nakon smrti sv. Faustine. Zvao se Adolf Hyla, a želio je naslikati sliku u znak zahvalnosti što je tijekom Drugoga svjetskog rata bio sačuvan od smrti.
Sestre u samostanu predložile su mu da naslika sliku Božjeg milosrđa te su mu dale izvornu Kazimirowskijevu sliku, zajedno s opisom koji je zapisala sv. Faustina. Hyla je dao vlastito tumačenje, a njegova je slika postavljena u jednom samostanu sestara.
Nakon Drugoga svjetskog rata Kazimirowskijeva je slika ostala u crkvi na području pod sovjetskom okupacijom te je, zbog progona, bila skrivena. Dugi niz godina bila je gotovo nepoznata svijetu, pa je Hylina verzija postala najrašireniji prikaz u Europi i Sjedinjenim Američkim Državama.
Kasnije je popularnost stekla i treća slika, djelo američkog slikara Roberta Skempa. Ta je verzija osobito omiljena na Filipinima, a nastala je 1982. godine, na temelju Hylina prikaza.
Tijekom godina brojni su drugi umjetnici pokušali slijediti upute sv. Faustine, svaki dajući svoje viđenje slike Božjeg milosrđa. Koja je, dakle, najbolja i koja najvjernije slijedi njezine smjernice?
Svaka od njih ima svoje prednosti, ali i svoja ograničenja.
Na kraju, kao i kod svih pokušaja prikazivanja nebeskih stvarnosti, svaka slika nužno ostaje nedostatna. Zato se ponovno vraćamo Isusovim riječima upućenima sv. Faustini:
„Nije u ljepoti boje ni kista veličina ove slike, nego u mojoj milosti.”
