Međugorje: Što nas više mrzite i progonite, mi svakodnevno bivamo jači
Međugorje: Što nas više mrzite i progonite, mi svakodnevno bivamo jači Svako malo, od vremena do vremena, podigne se medijska prašina oko Međugorja. Čini se da je ono uvijek zahvalna tema, suvremeni areopag za nagađanja, prepucavanja, mišljenja, domišljanja, što bi ono bilo, što bi moglo biti, što će se s njime dogoditi, zatim glede priznanja i nepriznavanja, hoće li netko to sve pomesti.
I sve u tom stilu. Kad se sabere sve, zapravo se ništa nova nije kazalo, što već nije rečeno, osim što tiskovine podižu svoje naklade, golicaju oči i uši, a široko općinstvo željno senzacija ostaje u konačnici prikraćeno za svoja očekivanja.
Međugorje kao pojava živi među nama, živi u cijelom svijetu nazočno je u svakom kutu cijele Crkve. Onodobni maloljetni vidioci – najmlađi je imao nepunih deset godina – danas su odrasli ljudi i osobe, sa svojim obiteljima i vlastitim potomstvom.
Žive obiteljskim životom. I ni jedno od njih nije ničim dalo naslutiti da bi ono što se s njima zbilo onih po njih sudbonosnih dana u lipnju 1981. bilo prijevara, obmana, laž, bajka, švindl. Pojava je među nama nazočna, a svaka pojava treba svoj tumač, ali isto tako treba sagledavati i doviđati njezino značenje, na osobnom, lokalnom, ali i globalnom planu. Kad bacimo pogled unatrag, na same početke, do danas ostaje čisto ljudski neodgonetivo, koja je to sila izbacila, lansirala, tih nekoliko maloljetnika u žarište danas već globalnoga fenomena.
S ovoga vremenskoga odmaka sve se ono doima kao nevjerojatnost.
U svim promišljanjima tih prvih dana prečesto se zaboravlja činjenica da ti maloljetnici bijahu nepoznanice, anonimusi i za samog župnika. Onodobni župnik bio je tek kojih osam mjeseci u župi kad se sve počelo zbivati.
Kroz to kratko vrijeme novi župnik nije imao mogućnost ni župu, ni kuće domaćine upoznati, a zaselak Podbrdo bijaše i za Bijakoviće slijepo crijevo. U danima kad je sve počelo, župnik uopće nije bio nazočan u župi a započelo je one srijede, 24. lipnja 1981., na Ivandan, u kasnim popodnevnim satima.Vratio se doma tek u subotu popodne, dakle četvrtoga dana od početka samoga fenomena. I nitko od kasnijih znanih aktera Međugorja nije zapravo bio s vidiocima tih prvih dana tako da je s te strane isključena bilo kakva mogućnost manipulacije, instrukcija, podučavanja, nagovaranja, savjeta, i svega onoga što se znalo i još uvijek zna podmetati pojedinim franjevcima koji su prihvatili kao činjenicu bijakovsko-međugorska zbivanja od samih početaka. Upravo su u svemu od bitne važnosti sami početci, prvi dani, ona prva eksplozija. Ona se dogodila bez volje, htijenja,
bez nazočnosti svećenika-fratara.
Uslijedilo je župnikovo uhićenje, optužnica za kontrarevoluciju te upotrebu Biblije protiv ‘narodne vlasti’, potom suđenje i osuda. Sve je to dodatno trebalo pripomoći gušenju same pojave. Ali se ni vidioci, ni vjernički puk a ni fratri nisu dali smesti. Razni apeli kod mjerodavnih komunističkih vlasti nisu urađali plodom, trebalo je dodatno (u)gušiti hrvatsku i katoličku Hercegovinu. I na Međugorje bi se dalo primijeniti ono što je rekao davno Tertulijan za kršćane: Ma što nas više mrzite i progonite, što nas više ubijate, svakodnevno bivamo jači.
Krv, znoj i patnje, suze i molitve, progoni i nevolje samo su učvršćivali vidioce i vjernička mnoštva da je posrijedi upravo provala milosti s Neba, nakon pojave Gospe. Sve je to (u)rađalo novim oduševljenicima i hodočasnicima, novim zanesenjacima i pristalicama Međugorskog fenomena.
