Marin Miletić 25 godina nakon Oluje: Jesmo li sazreli kao društvo da možemo iskreno oprostiti?
Svaka nevina žrtva rana je u kolektivnom sjećanju nacije, s koje god strane se dogodila. Možda je doista došao trenutak da iskreno počnemo opraštati. Možda je upravo sad trenutak da otvoreno kažemo našim susjedima: “Sve vam opraštamo, oprostite i vi nama!”
„Oče, oprosti im jer ne znaju što čine.“
Ovim riječima na oprost poziva sam Gospodin kada s križa moli Oca da oprosti njegovim ubojicama.
Ruski pisac i nobelovac Aleksandar Solženjicin bio je tako nedvojbeno u pravu kada je rekao da se čovjek darom opraštanja više nego li bilo čime drugim razlikuje od životinje.
I danas stojimo pred maestralnim djelom Caravaggia koji je možda slikajući obraćenje svetog Pavla razmišljao i o svom razularenom životu. Njemu, nama, svima je potrebno Božje milosrđe i oprost. I ne smijemo nikada dopustiti da radi naše ograničenosti i malenkosti oduzimamo pravo Bogu da i danas razne grešnike pretvara u nove svece.
Legitimno je pitanje kako taj oprost ugraditi u našu svakodnevicu. Onu nerijetko tešku i opterećujuću. Punu rana prošlosti. Možemo li kao nacija učiti od drugih naroda? U misli mi dolazi jedna baš upečatljiva slika: Godina je 1970. Willy Brandt je njemački predsjednik. Dolazi u posjet Poljskoj i odlazi u Varšavski geto gdje pada na koljena. Pada na koljena pred spomenikom ubijenim nevinim žrtvama i traži oprost. Prošle godine je to učinio još jedan njemački predsjednik, Frank-Walter Steinmeier. U svom govoru u Wielunu, prvom gradu koji je bombardirala Luftwaffe, zamolio je Poljake za oprost za njemačke zločine počinjene tijekom Drugog svjetskog rata. “Odajem počast žrtvama napada na Wielun. Odajem počast poljskim žrtvama njemačke tiranije i molim za oproštaj”, rekao je Steinmeier na njemačkome i na poljskom.
Što je prethodilo ovom povijesnom činu njemačkog vrha? Prethodila je priprema terena koju je hrabro preuzela Katolička crkva (a, tko će drugi, op. a). Akcija je krenula tako što su poljski biskupi još 1965. pisali njemačkim kolegama i rekli im: “Opraštamo i molimo za oprost!”
Poljaci – heroji oprosta!
Kolika li je ljubav i vjera ovih poljskih heroja oprosta i koliko se je truda moralo uložiti da objektivno jedna žrtva sunarodnjacima svojih krvnika prva dolazi s molbom za oprost i unaprijed oprašta grozote koje su kao pojedinci, a onda i kao nacija počinili Nijemci tijekom Drugog svjetskog rata?
Teško je opraštati zvjerstva. Doista treba dostići visoki stupanj svijesti, vjere i morala da otpustimo taj grč koji neopraštanje uzrokuje u duhovnoj stvarnosti svakoga od nas pa iako se radilo i o ovako teškim i groznim zločinima. Jesmo li sazreli kao društvo da možemo iskreno oprostiti?
Oprostiti ubojstva 402 djece
Možemo li oprostiti onima koji su cvijećem ispraćali tenkove u njihovom pohodu na naše domove? Možemo li prijeći preko bešćutne likvidacije ranjenika iz Vukovarske bolnice, egzekucije starih i nemoćnih od Škabrnje do Iloka? Možemo li kao nacija oprostiti bezočno i svirepo oduzimanje 402 najnevinija dječja života? Možemo li se pomiriti s činjenicom da je u ratu 1102 djece na teritoriju RH kao rezultat srpskih vojnih djelovanja pretvoreno u invalide do kraja života, da su ih neprijateljski vojnici bacili u noćnu moru iz koje samo Isus nudi izlaz? A, nudi ga u oprostu, u otpuštanju želje za osvetom, u prihvaćanju da je jedina sigurna i neminovna Božja pravda ona koja svakog od nas čeka na koncu našeg ovozemaljskog puta.
I za nevine žrtve i za nas kao društvo najbolje će biti da smognemo snage i oprostimo.
U tom smislu je pohvalno da se i simboličnim činom ispričamo za žrtve u Gruborima i svim drugim mjestima na kojima su stradali srpski civili tijekom Domovinskog rata. A ukupno ih je stradalo 1782 i to najčešće od artiljerijske paljbe. Još bi pohvalnije bilo da na tom istom mjestu ministar Medved izreče kako u ime hrvatskog naroda oprašta srpskim vojnicima i civilima zbog stradavanja 7339 civila među kojima su i prije spomenuta 402 nevina anđela.
Svaka nevina žrtva rana je u kolektivnom sjećanju nacije, s koje god strane se dogodila. Možda je doista došao trenutak da iskreno počnemo opraštati. Možda je upravo sad trenutak da otvoreno kažemo našim susjedima: “Sve vam opraštamo, oprostite i vi nama!”
Nadam se samo da taj uzajamni oprost ne bi poslužio za izjednačavanje krivnje jer bi naši istočni susjedi tako otklonili mogućnost da dožive nužno neophodnu nacionalnu katarzu za zločine koje su njihovi sunarodnjaci vođeni njihovim političkim vođama počinili na području širom bivše države. Robovanje nacionalnim mitovima otvara prostor za nove tragedije u budućnosti, a one doista više ne trebaju nikome od nas!
www.medjugorje-news.com/bitno.net Autor:Marin Miletić
