Svjedočanstvo: Majka koja je odbila napraviti pobačaj i tim činom svijetu darovala dvojicu svećenika!
Bio je početak 1984. godine kada je Čileanka Rosa Silva Lizama saznala da je trudna. Liječnici su joj sugerirali pobačaj jer beba, kako su joj rekli, „ima dvije glave i tri ruke“.
Međutim, majka se liječnicima energično suprotstavila i rekla kako će prihvatiti što god joj Gospodin pošalje. Zbog njezine odluke Biskupija Valparaiso danas ima dva svećenika: blizance oca Paula i Felipea, donosi Aleteia.
Za ovu čudesnu priču prvi put se doznalo 2013. godine kada su mladići zaređeni za svećenike. Danas, osam godina kasnije, braća su oduševljena svojom službom. U Čileu su poznati kao svećenici koji evangeliziraju na društvenim mrežama.
Roditelji dvojice svećenika, Humberto i Rosa Silva Lizama, sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća radili su kao pomoćno osoblje u bolnici, a njihova starija sestra tada je imala četiri godine. Majka Rosa obavljala je svoj posao pa se, ne znajući da je trudna, izložila zračenju rendgena.
Kada je doznala da je trudna, otišla je na ultrazvuk. Liječnik joj je tada rekao da bi joj ova trudnoća mogla ugroziti život i predložio joj je tzv. pobačaj iz terapeutskih razloga.
„Moja mama je izabrala život. Tada je imala pravo na pobačaj“, objašnjava otac Paolo. Naime, u Čileu je sve do 1989. godine “pobačaj iz terapeutskih razloga” bio legalan. Sljedećih 18 godina bio je zabranjen, ali je 2017. godine ponovno legaliziran.
Njegov brat blizanac, otac Felipe, kaže kako nije siguran je li liječnik pogrešno protumačio ultrazvuk ili se Bog odlučio umiješati u ovu trudnoću. „Bez obzira na to što se dogodilo, uvijek osjećam posebnu bliskost i nježnost kada pomislim na srce naše majke koja je bila spremna dati svoj život za mene, za nas!“, kaže otac Felipe.
Naposljetku su 10. rujna 1984. godine rođeni zdravi blizanci. Njihov put do svećeništva nije bio nimalo jednostavan. Premda su dječaci odgajani u katoličkom duhu, u jednom trenutku su, ponajviše zbog nogometnih treninga i utakmica, počeli izbjegavati odlazak na nedjeljne svete mise.
Međutim, kada su dječaci napunili 14 godina njihovi roditelji su se razveli, pa su se dječaci polako počeli vraćati u Crkvu. U sjemenište su ušli s 18 godina. Danas svjedoče kako su međusobno tajili kako imaju duhovni poziv jer nisu htjeli jedan drugome utjecati na životnu odluku. „Ne znam tko je prvi osjetio poziv. Mislim da je Bog dobro odradio posao i zaštitio našu slobodu u odgovoru na Njegov poziv“, svjedoči otac Paolo.
Blizanci su za đakone zaređeni u rujnu 2011. godine, a 28. travnja 2012. zaređeni su za svećenike. Istoga dana imali su zajedničku mladu misu u rodnoj župi. „Bog se s nama ne igra. On želi da budemo sretni. Svećeništvo je predivan poziv koji nam omogućuje da budemo potpuno sretni“, svjedoči otac Felipe.
Njegov brat Paolo dodaje: „Isus, Crkva i svijet nas trebaju. Ali oni ne trebaju bilo kojeg mladog čovjeka, oni trebaju mlade ljude osnažene istinom Božjom, tako da njihov život zrači životom, a njihov osmijeh pokazuje nadu, njihov pogled pokazuje vjeru, a njihovi postupci ljubav.“
Zanimljivo je da su blizanci doznali za hrabrost svoje majke tek kada su bili na šestoj godini studija. Vjeruju da su ti događaji bili providonosni. Otac Paolo kaže: „Kako da se ne borimo za život? Kako da ne propovijedamo o životu? Ovaj događaj je odredio moj poziv, dao mi posebnu vitalnost i zbog toga sam se mogao predati istinski svojoj vjeri. U potpunosti znam u što vjerujem, tko sam i što govorim… To je djelo Božje.“
Otac Paolo objašnjava da njih dvojica i kao svećenici uvijek izvode šale tipične za blizance. „Često se pravim da sam moj brat… Zanimljivo je da ljudi uopće ne primjećuju da je jedan od nas ljevak, a drugi dešnjak“, kaže.
Braća svećenici danas su vrlo aktivni (i popularni) evangelizatori na društvenim mrežama. Njihove objave odražavaju radost svećenstva, međusobnu bliskost, smisao za humor, ali i ljubav prema nogometu.
