MAJKA ELVIRA Vjera nije čarobnjaštvo, Gospina vjera bila je jaka a ipak toliko je pretrpjela…
Majka Elvira: “Ako pak nešto ne ide ili ti nije odmah jasno, budi strpljiv, drži to za sebe. Budi kao Marija koja ‘u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu‘. Ni ona nije shvaćala sve i odmah, no nije zbog toga gubila povjerenje. U trenutcima nesigurnosti i boli ustrajala je u vjeri da će nebo odgovoriti, da će Bog pobijediti”
Majka Elvira, osnivačica zajednice ‘Cenacolo’, rođena je kao Rita Agnese Petrozzi u gradiću Sora na jugu Italije 1937. godine. Poznata je kao ‘majka ovisnika’, a sama se predstavlja kao ‘kći siromašnih ljudi’. HKM donosi promišljanje o vjeri Majke Elvire.
Vjera nije čarobnjaštvo: „Ja vjerujem i Bog me mora poslušati“, ili „Molim, pa kako to da Bog još nije ispunio moje želje?“ Uzmimo za primjer Marijinu vjeru: njezina je vjera bila jaka, a ipak koliko je pretrpjela! Tko zna koja su joj se pitanja vrzmala po glavi u trenutku kad je trebala roditi Isusa, a svi su joj zalupili vrata pred nosom. Sigurno je bila uplašena i zabrinuta, trudovi su već bili počeli, a nitko ju nije htio udomiti. Uza sve to znala je da nosi Sina Božjega!
No u boli i patnji, odbijanju i neprihvaćanju, uskraćivanju temeljnih prava, naša vjera postaje sve jačom. Promatrajući Mariju, uviđam da je vjera ponekad stavljena na ozbiljne kušnje. No u boli i patnji, odbijanju i neprihvaćanju, uskraćivanju temeljnih prava, naša vjera postaje sve jačom. Upravo je križ točka prekretnica, trenutak u kojem dobivamo snagu da ustrajemo, uvjereni da ćemo ponovno biti radosni, da ćemo biti zreliji, uravnoteženiji, osjetljiviji na patnje drugih, da ćemo još više voljeti. Ništa te ne osposobljuje za ljubav koliko patnja. To je trenutak kad moraš dokazati da si vjernik.
Majka Elvira: Jamčim vam da nakon patnje više nisi razmaženo dijete, vječni pubertetlija, nego čovjek na koga se može osloniti, pravi kršćanin i vjernik.
Vjera je ta koja na kraju pobjeđuje! Vjera je ta koja na kraju pobjeđuje! Čvrsto vjerujem da ćemo, ustrajemo li u vjeri i onda kad nas boli, kad smo u dvojbi, kad nas optužuju, priskrbiti puno dobra sebi i svojoj obitelji; iznad svega ako dostojanstveno propatimo ne iživljavajući se na drugima. Umjesto toga radije se pomolimo, predajmo Bogu sve što nas muči, jer on je naš Otac. Uvjerena sam da su Marija i Josip, dok su obilazili svratišta u potrazi za prenoćištem, neumorno molili, ne gubeći nadu. Bili su uvjereni da ih Gospodin neće napustiti, da će nešto naći, da će se neka vrata ipak otvoriti.
Prokušana vjera pravo je bogatstvo i ne dopustimo da nam iscuri kroz prste! Vjerovati znači položiti nadu u nekoga tko je veći od nas, od naših razočaranja i naših strahova. Marija je vjerovala svim srcem, njezina vjera imala je izvor u tom djetetu koga je nosila, koga je štitila u svojoj utrobi i pod čijom je zaštitom i sama bila. Vjeru treba čuvati, no zapravo je vjera ta koja čuva nas! Prokušana vjera pravo je bogatstvo i ne dopustimo da nam iscuri kroz prste! Neka nam malene svakodnevne teškoće budu prilika za vježbanje u vjeri.
Dopustimo Bogu da pokaže da je s nama, da nas ne napušta, da je pouzdan saveznik onima koji se u uzdaju u Njega. Ako pak nešto ne ide ili ti nije odmah jasno, budi strpljiv, drži to za sebe. Ako pak nešto ne ide ili ti nije odmah jasno, budi strpljiv, drži to za sebe. Budi kao Marija koja ‘u sebi pohranjivaše sve te događaje i prebiraše ih u svome srcu‘. Ni ona nije shvaćala sve i odmah, no nije zbog toga gubila povjerenje. U trenutcima nesigurnosti i boli ustrajala je u vjeri da će nebo odgovoriti, da će Bog pobijediti!
