Majka Elvira : “Božja Providnost nas nikada, nikada nije razočarala!”
Majka Elvira : “Bez Njega nam ostaje neki okus gorčine u ustima, čak kada nam se čini da smo u nečemu uspjeli; bez Isusa stvari kratko traju. Čak i ako su to lijepe i istinite stvari, ako ih ne oslonimo na Njega, te stvari prije ili kasnije završe.”
Rita Agnese Petrozzi, poznata kao Majka Evira , koju mnogi nazivaju “časnom sestrom ovisnika”, rodila se u Sori, gradiću na jugu Italije, 21. siječnja 1937. Voli se odrediti kao “kći siromašnih ljudi”. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata, zajedno sa svojom obitelji, emigrira u Alessandriju gdje žive u poslijeratnoj oskudici, a ona pomaže svima u kući. S 19 godina ulazi u samostan u Borgaru Torinskom, kod časnih sestara milosrdnica svete Giovanne Antide Thouret, gdje od Rita Agnese postaje časna sestra Elvira. Polovicom sedamdesetih godina osjeća kako se u njoj rađa “vatra, snažan unutarnji poticaj“da se posveti mladima koje viđa po ulicama, neprilagođenima, izgubljenima, zbunjenima. Nakon dugog, strpljivog i pouzdanog iščekivanja, 16. srpnja 1983. u Saluzzu (CN), osniva Zajednicu Cenacolo, koja nije puka socijalna inicijativa, nego iznad svega jedna “obitelj” utemeljena na vjeri, gdje ranjeni čovjek može susresti ljubav koja ga besplatno prihvaća, pomaže mu da ozdravi rane, podržava i vodi kako bi ponovno pronašao istinski život, piše na službenim stranicama Zajednice Cenacolo.
Nismo imali ništa, osim povjerenja u Boga. Tog Boga koji je Otac otkrila sam kada sam bila malena djevojčica i tada sam naučila pouzdati se u Njega.
Majka Elvira posvjedočila je da je njezina obitelj na početku živjela u velikom siromaštvu. “Nismo imali ništa, osim povjerenja u Boga. Tog Boga koji je Otac otkrila sam kada sam bila malena djevojčica i tada sam naučila pouzdati se u Njega. Tada kada je siromaštvo bilo najteže čula bih majku kako ponavlja jedan zaziv: ‘Sveti križu Božji, ne napuštaj nas!‘ Iako nitko ne želi patiti, tada sam shvatila koliko je važno u životu naučiti nositi križ, jer nam je on oslonac i moramo ga prihvatiti i voljeti da bi sve ostalo došlo na mjesto. Poželjela sam da i mladi koje sam prihvaćala mogu ne samo čuti priče o Bogu nego i vidjeti njegovo konkretno očinstvo. Zato sam rekla Bogu: ‘Ja te prihvaćam, dajem ti sav svoj život, ali Ti im pokaži da si im Otac!‘ Svih ovih godina, mogu vam radosno posvjedočiti, njegova Providnost nas nikada, nikada nije razočarala!”, rekla je Majka Elvira.
A iznad svega iskusit ćemo kvalitetu života, kvalitetu radosti, ljubavi i mira koja se može samo iskusiti, ako je On s nama.
U jednom od svojih izlaganja Majka Elvira je govorila o istinskom susretu s Isusom. “Želimo li ili ne želimo Isusa u našim životima? On je došao da bi se stavio u naše ruke. Vi ćete reći: ‘Kako kad On vodi sve. zna sve, sve nam daje‘. Ako ga prihvaćamo, prihvaćamo Isusa, a kada je On prisutan imamo sve. A iznad svega iskusit ćemo kvalitetu života, kvalitetu radosti, ljubavi i mira koja se može samo iskusiti, ako je On s nama. No, On nas ne može siliti i ne želi nas siliti! Ova se priča ponavlja već dvije tisuće godina! Ali postoje ljudi koji još uvijek ostavljaju Isusa pred vratima kao kakvog prosjaka, pred vratima našeg srca na kojeg On kuca. On je vjeran. Vjeran nama i kuca. Ako mu ne otvorimo ostajemo tužni, sami i zbunjeni”, naglasila je.
Čak i ako su to lijepe i istinite stvari, ako ih ne oslonimo na Njega, te stvari prije ili kasnije završe.
“Bez Njega nam ostaje neki okus gorčine u ustima, čak kada nam se čini da smo u nečemu uspjeli; bez Isusa stvari kratko traju. Čak i ako su to lijepe i istinite stvari, ako ih ne oslonimo na Njega, te stvari prije ili kasnije završe. S Isusom doživiš trenutke u životu koji ostavljaju trag; trag istine, trag uzajamnog oprosta, to je ono što ostaje. Jer sve što je istinito, dobro i lijepo je Isus. Ako mi to sve živimo kao štucavicu, povremeno, stalno smo u nekakvoj grčevitoj potrazi. Prva stvar je susresti Isusa. Susresti Isusa, otvoriti Mu vrata i pustiti Ga da dođe u naš dom”, zaključila je Majka Elvira.
