MAJČINO SELO Jedan od plodova Gospinih ukazanja

Majčino selo u Bijakovićima je utočište najranjivijih, najmanjih i Bogu najbližih a to su djeca. Činjenica je da mnogi ne prave distinkciju između riječi porodica i obitelj te ih svode pod isti nazivnik… No, razlika je, rekli bismo, ogromna. Zašto su svi u Majčinu selu kod Međugorja obitelj, a nisu porodica, otkrili su nam sa portala nedjelja.ba.

Piše: Josipa Prskalo, Katolički tjednik

Ukoliko idemo etimološki, dolazimo do objašnjenja da je riječ obitelj izvedena od glagola obitavati, odnosno prebivati, stanovati, te je njezino prvotno značenje bilo stan, kuća, mjesto gdje se obitava, a kasnije je bilo prošireno na zajedničko ili skupno življenje. Činjenica zajedničkog ili skupnog življenja ne mora se, međutim, odnositi samo na obitelj, ali nam s druge strane pokazuje i da kako bismo bili obitelj, ne moramo biti povezani krvnim srodstvom…

Kod riječi porodica etimologija nam govori da je izvedena iz riječi rod, roditi, porođaj, porod, poroditi, roditelj. Porodica se, dakle, za razliku od obitelji temelji na rađanju, odnosno na krvnom srodstvu.

Sad kad smo napravili ovaj jedan mali etimološki uvod, možemo rasplesti klupko o jednom malom raju u ponosnoj Hercegovini, zvanom Majčino selo…

Nije hladni dom, nego obiteljska kuća
Nas je ondje u krševitim Bijakovićima, u upravnoj zgradi dočekao ravnatelj Majčina sela fra Dragan Ružić.

Ova priča svoje početke ima u osobi pok. člana Hercegovačke franjevačke provincije Slavka Barbarića i ratnom vremenu. Naime, sve je počelo u kući u kojoj je tijekom rata fra Slavko okupljao izbjeglice, žene, djecu, siročad, a samo sadašnje Majčino selo idejno je projekt za očuvanje i zaštitu života u svim njegovim oblicima. „Pokojni fra Slavko Barbarić, koji je ovdje u Međugorju dugo godina radio, susretao se s različitim hodočasnicima. Jednog dana ovdje je navratio hodočasnik iz Švicarske koji je bio glazbenik, zvao se Mauro Harsch te je već po svijetu imao fondacije za djecu, pa je tako upitao fra Slavka: ‘Što možemo učiniti za djecu Međugorja, za djecu Hercegovine?!’ Znate kako u ratu stradaju najprije muškarci – očevi, a onda često i žene, odnosno majke te djeca često ostaju siročad. Tad je fra Slavku došla ideja da osnuje jedno sirotište koje bi okupljalo tu djecu koja su u ratu ostala bez roditelja. Godine 1993. počela je izgradnja Majčina sela ovdje na ovom krševitom području Bijakovića. Fra Slavko je htio da to ne bude neki veliki dom koji okuplja djecu, već da to budu male obiteljske kuće, i to je zaista genijalna ideja jer djeca ovako imaju osjećaj pripadnosti određenoj kući, imaju osjećaj pripadnosti određenoj teti/odgajateljici, vežu se za kuću, a opet postoji mogućnost za socijalizaciju s drugom djecom. On je vjerojatno mislio da će biti mnogo djece – i bilo je u početku mnogo njih bez roditeljske skrbi – i htio je da ta djeca ne budu izolirana u nekom getu, već da se druže sa svojim vršnjacima“, objasnio nam je na početku fra Dragan.

Saznali smo u nastavku – budući da je fra Slavko na sve mislio te je u sklopu kompleksa osnovao i dječji vrtić Sv. Mala Terezija, za cijelo Međugorje i okolicu koji i dandanas postoji – da Majčino selo ima dvojaku ulogu, odnosno zadaću: odgajati predškolsku djecu Međugorja i brinuti za djecu koja su, iz bilo kojeg razloga, ostala bez roditeljske skrbi. Institucionalno ono je: Ustanova za predškolski odgoj i socijalnu skrb.

Od začeća do prirodne smrti
Budući da je ovo projekt za očuvanje života, osnivač je upravo život htio zaštititi već od začeća. Stoga je ondje osnovao i jednu kuću za djevojke-majke, odnosno one koje bi začele i bile u nekoj „dvojbi“ da pobace, i kako bi spasile to dijete, mogle su doći u tu kuću, roditi ga, ostaviti ondje ili uzeti ga sa sobom. „Znamo da je dosta djece spašeno na taj način te kako su mnoga od njih tako usvojena ili su pak ostala ovdje u Majčinu selu. Danas je ta kuća prerasla više u sigurnu kuću: dakle za žene koje su pretrpjele nasilje u obitelji, te tu pronalaze utočište. Kuća je predana časnim sestrama franjevkama na upravljanje i one sada o njoj brinu, a zbog pedagoških razloga izmještena je prije nekih 15-ak godina“, kazao nam je naš sugovornik provodeći nas prostranim, urednim dvorištem okupanim hercegovačkim suncem. Ondje se, uz spomenutu upravnu zgradu i vrtić, nalazi sedam obiteljskih kuća, zajednička kuhinja, kapelica, prostori za udruge, suvenirnica, informativni ured, višenamjenska dvorana, igrališta… A tik uz selo je i Vrt Sv. Franje…

„Fra Slavko je, znamo iz kronike, htio napraviti i starački dom, dakle da štiti ljudski život od začeća do prirodne smrti. Također, znamo da je htio napraviti i barem kuću, ako ne neku veću ustanovu za djecu s posebnim potrebama. Tako smo našli u kronici da je jednog dana išao u Split razgledati jednu takvu ustanovu. Neko vrijeme i ovdje u selu je bila jedna kuća za takvu djecu. Međutim, kada je došlo do registracije ove ustanove, onda smo se morali odlučiti“, ispripovijedao je ravnatelj Ružić koji nam je spomenuo kako u sklopu Majčina sela postoje i dvije udruge: Udruga za pomoć u rehabilitaciji ovisnika Milosrdni Otac, koja je ime dobila prema paraboli o milosrdnom ocu iz evanđelja. Zajednica nudi trogodišnji terapeutski program koji se bitno temelji na molitvi, manualnom radu i zajedničkoj podjeli iskustva i osjećaja, odnosno na uzajamnom pomaganju. Ulazak u zajednicu dragovoljan je i besplatan, za sve muškarce koji imaju bilo kakvu poteškoću vezanu za ovisnost o drogi, alkoholu, igrama na sreću ili nekim drugim porocima, a fra Slavko ju je osnovao 1999. Uz nju, tu je i Humanitarna udruga Međugorje – Mir koja pomaže na različite načine siromašnima, starima i bolesnima iz mjesta i okolice. Udruga posjeduje vlastito skladište u kojem prikuplja i razdjeljuje humanitarnu pomoć te ortopedska pomagala, a posebno je bilo važno njezino djelovanje za vrijeme rata.

Najstarije dijete Majčina sela je ravnatelj
Bilo je toliko tema o kojima smo željeli razgovarati s fra Draganom i samo je jedna slijedila drugu. Ali iskristalizirala se posebno ona o tomu kako je Majčino selo zapravo druga strana medalje Međugorja. „Vidjeti Međugorje bez Majčina sela, rekli bismo da je manjkavo – tko vidi samo Međugorje s onim suvenirnicama i velikim hotelima, pansionima – ostaje prikraćen jedne dimenzije. Potvrdili su to i neki crkveni velikodostojnici koji su nas posjetili i rekli su uvijek kako bi hodočasnik koji dođe u Međugorje trebao vidjeti i ovu stranu dobročinstva i uglavnom je Majčino selo nastalo kao izraz mnogih hodočasnika koji su ovdje doživjeli promjenu svoga života i htjeli su tu promjenu, na neki način, konkretizirati kroz caritas, kroz ljubav, kroz pomaganje drugima. Stoga Majčino selo želi biti jedna Gospina škola, tako ga je pok. fra Slavko i zamislio, gdje se djeci ne osigurava samo onaj tvarni napredak, rast, već im se želi dati i duhovni, ljudski, humanistički odgoj“, istaknuo je naš sugovornik koji sebe naziva zapravo najstarijim djetetom Majčina sela budući da je ondje živjela i njegova majka. „U ovoj kući ovdje živjela je moja mater – inače sam iz Konjica, i kako nisam imao braće i sestara, a ćaću su mi ubili muslimani i nju teško ranili, ona je ’93. došla ovdje u Međugorje u jednu drugu kuću… Živjela je tu svo vrijeme s djecom, bila im je kao baka, ondje je i umrla, a djeca su tako plakala za njom… Tako da sam ja zapravo najstarije dijete ovoga Majčina sela“, slikovito je dočarao fra Dragan koji službu ravnatelja obnaša već osmu godinu.

Naša djeca
Kada govorimo o Majčinu selu u užem smislu, njega čini sedam kuća obiteljskog tipa u kojima djeca žive zajedno s dvjema odgajateljicama koje pokrivaju vrijeme 24 sata, tako da djeca nikada nisu sama. Na taj način imaju osjećaj pripadnosti, vežu se te ostaju u kontaktu i nakon odlaska iz ove ustanove. „Danas ovdje živi 30 djece, od čega su dvije bebe od četiri i sedam mjeseci koje su u posebnoj kući. Imamo i četiri-pet studenata u Mostaru, iako oni ne pripadaju više Majčinu selu, ali ako djeca žele akademsku izobrazbu, mi im to omogućavamo i pratimo i jer to su naša djeca, i stalo nam je da što bolje uspiju. U svakoj kući živi sedmero-osmero djece, negdje i manje. Trenutno su dvije kuće izvan uporabe jer se obnavljaju, jedna je zapravo obnovljena, drugu obnavljamo. To su dvije od onih četiriju prvih kuća koje je fra Slavko započeo od 1993. do 1995., a koje su dotrajale, posebno krovovi i zahtijevaju obnovu“, spomenuo je fra Dragan.

Saznali smo kako djeca ovdje imaju i mogućnost okupacione terapije – odnosno baviti se nekim umjetničkim izražavanjem. Također, prije je ondje bila i glazbena sekcija, no sada je manje djece, ali postoji tzv. ‘galerija’ gdje djeca mogu crtati, raditi glinom pod vodstvom svojih učiteljica – mentorica, od kojih su neke završile i likovnu akademiju ili školu za primijenjenu umjetnost. Imaju ovdje i sportske aktivnosti, kompleks posjeduje nogometno, košarkaško i odbojkaško igralište, dvoranu, a mnogi od njih idu i na trening nogometa, rukometa, košarke, karatea…

Ravnatelj Ružić nam je kazao kako djeca žive jednim normalnim životom, idu u školu u Bijakoviće, Međugorje ili u Čitluk, a neka čak i u Mostar, te u selu ostaju do završetka srednje škole, a poslije neki, kako smo čuli, idu i na fakultet ili pronalaze neki smještaj, odnosno uposlenje.

„Mnogo djece prošlo je kroz Majčino selo otkad ono postoji, dosta njih je ostalo u kontaktu s tetama ili sa samom ustanovom, rado navrate, rado se prisjete tih događanja, anegdota iz života ovdje. Mnogi su zahvalni. Kad sam tek došao, razgovarao sam s djecom i onda mi je jedno od njih reklo: ‘Hvala Bogu što Majčino selo postoji.’ To je, mislim, najveća nagrada i pok. fra Slavku i svim djelatnicima koji su uložili svoj rad i svoj život ovdje”, kazao je naš sugovornik.

Vojska
A da bi sve u ovoj oazi dječjih osmjeha funkcioniralo kako treba, brine se cijela „vojska“ djelatnika Sela. Iako nisu bili raspoloženi za razgovor sa „samo još jednom novinskom ekipom“, nažalost, ne praveći nikakvu distinkciju između svjetovnih i crkvenih medija, ne može se umanjiti količina njihova truda i ljubavi koju ulažu u svoj rad. I o tomu nam je, budući da nitko drugi ni slučajno nije htio, govorio fra Dragan. „Uposlene odgajateljice ovdje, koje pokrivaju vrijeme 24 sata, su, rekli bismo, ‘na prvoj crti’; tu je stručna služba u upravnoj zgradi: socijalni pedagog, socijalni radnik, psiholog, medicinska sestra, povremeno nam dolazi defektolog i logoped te ponekad iz Zagreba i psihoterapeut. Ovdje također imamo i dvije zubarske stolice – nekoć je tu redovito radio zubar, bila je neka kao mala klinika, međutim danas dolaze Talijani – volonteri, svaka tri-četiri mjeseca i popravljaju djeci zube, stavljaju aparatiće“, dodao je fratar Ružić.

Kada tuđa djeca postanu tvoja
Idući od kuće do kuće, naletjeli smo i na vrijednu “pčelicu Maju”, odnosno odgajateljicu Mariju Turudić koju inače svi zovu Maja, te ni pola djece ne zna da se zapravo zove Marija. Iako smo ju zatekli zaista u veliku poslu, u „radnoj odjeći“, ona je pristala progovoriti o svojemu iskustvu u Majčinu selu gdje djeluje 14 godina, i to bez ustezanja i s puno emocija koje je bilo nemoguće skriti, čak i pod maskom. Tako nam je Marija, u lijepo uređenoj kući koja odiše obiteljskim duhom i gdje se čovjek zaista osjeća ugodno, kazala kako je ovdje dijelom i lijepo, ali teško raditi. „Teško je dati ljubav i sve ono što je potrebno ovoj djeci – mi možemo dati materijalno, možemo riječi, ali neke stvari ne možemo nadoknaditi. Ovdje dolazimo svaki drugi dan, budemo 24 sata – 24 sata smo slobodne. U ovoj kući ima sad osmero djece i ima dosta njih s poteškoćama, tako da je malo teže. Dvije djevojčice idu u školu za prilagođeni program, dvije su nam sad nove došle, a dvoje djece nam je u vrtiću… Trudiš se svakomu dati onoliko koliko možeš. Na kraju dana smo iscrpljeni – ne možemo više ništa – ni o sebi, ni o kome… A onda dolazi noć – nekad su bolesni, nekad ovako, nekad onako, ali moraš im dati ono najbolje. Sve ih ovdje učimo: od najosnovnijih stvari poput higijene, ponašanja, škole. Teško je… Ovaj posao je teško raditi, ali evo, radim ga zato što ga volim i uvijek pomislim: ‘Bože, evo kad sad ovi odu – odoh i ja.’ Onda dođu drugi, pa se opet tako malo navežeš, misliš nekako oni te vole – ostat ću još. Teško je kad odlaze, evo sada imamo jednog dječaka koji je isto dijete s posebnim potrebama – već je zapravo momčić, i sad se razmišlja o tomu da on ne može više biti tu među malom djecom“, otkrila nam je teta Maja nastavivši sa suzama u očima, drhtavim glasom: „Evo… Teško je to… Kad si uložio sve u njega i dijete je to s posebnim potrebama i on se navezao na nas – djeca se prva navežu, pogotovo takva djeca, i sad kada on treba negdje ići – to je baš teško. Drugo kad su zdravi, kad završe školu i kad se nekako osamostale – drago ti je, normalno da ti nedostaju; mi se poslije uvijek čujemo i oni dođu nama u posjet ovdje ili nama kući. Ali ovako ovi baš specifični slučajevi – jer kod nas u BiH nema ustanova koje bi se brinule dalje o ovakvoj djeci. I to mi je tako žao. Jer on nije teška kategorija, ali jednostavno on tu ne pripada, njemu je 20 godina… No, tako je kako je. Jako se puno ovdje ljubavi ulaže, i zna fra Dragan, naš ravnatelj, kako se mi znamo posvađati oko djece, k’o da su naša rođena“, ispričala je Marija u dahu, a njezine osjećaje mogli smo vizualizirati jer su isti ispunili prostor koji je upravo zbog toga prava obiteljska kuća.

Nemam drugog doma
Kada smo s ravnateljem Ružićem govorili o tomu tko i na koji način dolazi u selo, kazao nam je da dok Majčino selo nije bilo institucionalizirano, najviše su fratri i časne sestre prepoznavali djecu koja nemaju adekvatnu skrb i odgoj te su tako dolazila ovdje. „Sada to najviše ide preko centara jer budući da smo sada registrirani pri sudu, ministarstvima, mora sve biti regulirano. Ima svakakvih i roditelja, bude tu i problema, ali izborimo se nekako“, dodao je fra Dragan koji nam je progovorio i o svemu onomu što čini ovaj kompleks.

„Ovdje postoji i Vrt Sv. Franje. Važno je naglasiti da je pok. fra Slavko imao visoko razvijenu tu ekološku svijest. Priroda nije božica kojoj se treba klanjati, već je dar Božji kojega trebamo čuvati. S djecom je znao organizirati prikupljanje papirića, otpadaka, ja sam to isto možda naslijedio od oca – meni smeta ako vidim bačen papirić. I ja ovo smatram kao svoje, meni je ovo kao dom, nemam drugog doma. Eh, mi smo sad na tragu toga postavili ove solarne panele i tako proizvodimo struju. Naravno dobili smo ih kao donaciju te tako podižemo jednu ekološku svijest kod djece. Također, imamo i svoje plastenike“, kazao je naš sugovornik.

Pokazujući nam interijer pojedinih dijelova kompleksa, prisjetio se kako je studirao u Rimu pri prelaturi Opus Dei. Dok smo se penjali uz stube, kazao nam je kako te oni kada dođeš, prvo vode u kapelicu gdje smo krenuli i mi. „Jer, ovdje je Šef – ja sam ravnatelj, a ovo je Šef“, simpatično je istaknuo fra Dragan poklonivši se, zajedno s nama, pred Presvetim.

Potom nas je odveo kat niže. „Ovdje svakog utorka – po volji pok. fra Slavka – slavimo sv. misu zajednički – djeca i ovi iz zajednice Milosrdni Otac. Prvo se moli krunica pa bude misa. Molimo tada i za dobročinitelje i za ljude dobre volje… Ova dvorana za sastanke sada služi i za misu jer je šira da bi bio ispoštovan propisani razmak“, napomenuo je ravnatelj.

Dvoranu rese fotografije – odnosno Majčino selo u slikama, od početaka pa do danas… Ona koja nam je posebno zapela za oko bila je fotografija koja prikazuje djevojku u vjenčanici koja je upravo odavde krenula u svoje svatove. To još jednom opravdava onu etimologiju s početka… Također, izložene su i rukotvorine – suveniri, slike i knjige o fra Slavku, njegov habit u kojemu je umro, kao relikvija…

Osim habita ostavio je on ovdje ogroman trag. Ono pak što se ponajviše vidi jest ljubav i trud svih onih koji čine niti ovog saga dobrote. Ovdje se „tuđa“ djeca vole kao svoja, ovdje je „tuđi“ dom naš. Ovdje je riječ obitelj jača od riječi porodica. Na kraju ćemo samo ponoviti onu već spomenutu rečenicu: Bogu hvala da Majčino selo postoji.Kako pomoći Majčinu selu?

Majčina sela ne bi bilo bez nesebičnosti koja prožima ljude i tjera ih pomagati. Pomoći ovoj ustanovi moguće je na nekoliko načina. Jedan od njih je postati kum nekom djetetu. Obično ovaj oblik „posvojenja“ iscrpljuje se u velikodušnosti čina ekonomskog značaja, ne uklanjajući razdaljinu između kuma i djeteta. U selu nastoje da prostorna udaljenost ne bude zapreka konkretnoj povezanosti u ljubavi. Naime, dopušta se kumovima da se dopisuju s djecom kao i da ih povremeno posjećuju. Tako se oni mogu uvjeriti kako se troše njihova sredstva, ali i osobno upoznati dijete koje pomažu. Najveće bogatstvo za djecu je znati da ih pomaže netko tko ih voli, tko ih hrabri da budu dobri u školi jer misli na njihovu budućnost, da ih se sjeća i podupire u uspjesima i porazima dijeleći s njima radosti i boli… Sve informacije u svezi s kumstvom mogu se naći na mrežnoj stranici Majčina sela: www.mothersvillage.org.

Dalje, iako može zvučati kao pobožna patetika, ali ljudi mogu pomoći prije svega molitvom. Selo želi biti čudo dobrote, no prije nego to može postati, potrebna je Providnost. I treba reći da je tijekom ovih 20 godina Selo uglavnom živjelo od nje, od te velike Božje velikodušnosti. Molitvom dajemo hvalu Bogu, ali molimo i za daljnju providonosnu pratnju, kao i za dobročinitelje kojima se Providnost služi.

Nadalje ljudi mogu pomoći ljudskom i kršćanskom potporom. Preporukom i lijepom riječju o djelovanju Majčina sela. A onda i novčanim prilozima, darivanjem u opremi i hrani (dovoljno je reći da se svakoga radnog dana u selu priprema više od 200 obroka), ostavštinom.

www.medjugorje-news.com/