Kršćanska mistika i mistika New Agea

Mistika, u širem značenju, jest vjera u tajanstveno i nadnaravno. Postoje mnoge razlike u onome što kršćani poimaju pod tim pojmom, a što smatraju nekršćani. Enciklopedija mistika, djelo Marie-Madeleine Davy, kaže da se pojam mistike često „upotrebljava nekako proizvoljno, ona nam se može učiniti opterećena dvosmislenošću i može izazvati zabunu.“[1]

U ovom radu bavit ću se mistikom u dva aspekta – unutar kršćanstva, i unutar New Age pokreta. Rad je podijeljen na tri dijela. Prvi dio navodi općenite podatke o mistici, te pravi razliku između naravne i nadnaravne mistike. Drugi dio govori o kršćanstvu i kršćanskoj mistici, te obrađuje tri najvažnije vrste kršćanske mistike – apostolsku, afektivnu i spekulativnu mistiku. U trećem dijelu riječ je o New Age pokretu, njegovoj duhovnosti i mistici, te o raznim tehnikama koje se koriste unutar takve duhovnosti.

U radu želim pokazati kakav je odnos novih, modernih religija i kršćanstva. Kako nam je svima poznato, u današnjem vremenu čovjek je više nego ikad gladan i žedan duhovnoga, nadnaravnoga, transcendentnoga, željan je Boga. U radu se može vidjet što je to što današnje nove religije nude čovječanstvu, malom čovjeku i što se gubi ako se čovjek odluči za nešto novo, neko novo božanstvo. Čovjek je uvijek slobodno biće za nekoga ili nešto, te od nekoga ili nečega. Tako i po ovom radu možemo bolje shvatiti ljude kada donesu svoju odluku za nešto.

1. Mistika općenito

Veliki rječnik hrvatskoga jezika, autora Vladimira Anića, navodi da je misticizam „učenje koje se temelji na pretpostavci o mogućnosti sjedinjavanja čovjeka s božanskim u zanosu; težnja da se vjerom spozna ono što nije spoznatljivo metodama izgrađenima na samome razumu“[2], a da je mistika „u širem smislu, vjera u tajanstveno i nadnaravno.“[3]

Riječ mistika dolazi od grč. riječi „mystikos“ što znači „tajan“. Ta pak riječ ima korijen u riječi „mystes“ što znači „upućen u misterije“. Grčka riječ „mysterion“ označava „tajnu stvarnost“, a ta riječ ima korijen u riječi „myein“ što znači zatvoriti usta ili oči (pred tajnom).[4]

U mistici se radi o duhovnoj težnji za Beskonačnim, zato se ne može istraživati isključivo refleksivno. Mistična se spoznaja često služi slikama i simbolima, kako bi se lakše izrazila. Pri tome često dolazi do problema u tumačenju jer osobi nekad nije jednostavno doprijeti do značenja određenog simbola ili slike.[5]

Mistično iskustvo ovisi o naravi apsolutnoga za kojim osoba teži. Dvije su osnovne vrste mistike: naravna i nadnaravna.

1.1. Naravna mistika

Naravna je mistika duhovno iskustvo na razini ljudske naravi. Odvija se na intelektualnoj razini materiji kao materijalistički monizam; zato se ova mistika naziva i monističkom. Javlja se u obliku filozofske kontemplacije kod stoika, zatim kod neoplatonika i pitagorejaca, no prisutna je i kod budista, hinduista i taoista. Ono što mi nazivamo stanjem vječnosti, rajem, ovi panteisti nazivaju mukti, mokša, nirvana. Žele se osloboditi osjećaja, želja i patnje, dok kršćani uče da treba prihvatiti patnju, tj. križ kako bismo doživjeli Uskrs.[6]

1.2. Nadnaravna mistika

Nadnaravna je mistika ona u kojoj se apsolutno uzima transcendentalno drugačije, odnosno kao Bog koji se objavljuje. Objavljenog Boga prihvaćaju samo monoteisti, zato se ova mistika naziva još i monoteističkom mistikom. Još jedan naziv ove vrste mistike jest mistika ljubavi. Bog je prisutan u čovjeku po činu stvaranja i po milosti. Važna je i prisutnost Boga u čovjekovu pamćenju, a po slici Boga u pamćenju duša otkriva Boga. Ova mistika ne prihvaća ontološku istovjetnost između ljudske duše i Boga, nego samo sličnost. Mistično se iskustvo postiže samo u ljubavi, ulivenom milošću, a ne nekakvom tehnikom.[7]

2. Kršćanstvo u kratkim crtama

Kršćanstvo je monoteistička religija koja obuhvaća brojne crkve, zajednice i sekte, kojima je zajednička vjera u Isusa Krista, te prihvaćanje života u skladu s Evanđeljem. Utemeljio ju je Isus Krist, a njezini sljedbenici nazivaju se kršćanima. Kroz povijest se raščlanilo na više konfesija (katolicizam, pravoslavlje, protestantizam, nestorijanstvo i monofizitstvo) i njima odgovarajućih crkava (Katolička Crkva, pravoslavne crkve, protestantske crkve i istočne pretkalcedonske crkve).

Kršćanstvo je nastalo u 1. st. u Palestini unutar židovstva. U drugoj polovici tog stoljeća osamostaljuje se kao posebna religija i širi po gradovima Rimskog Carstva, osobito zaslugom apostola Pavla. U Novom zavjetu spominju se samo kršćani (Dj 11,26).

Izvori kršćanstva su pisana Božja objava (Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta) i usmena kršćanska predaja (tradicija). Nauk su mu razradili i sustavno obrazložili veliki teolozi, definirali ekumenski koncili, a za njegovu pravovjernost brine crkveno učiteljstvo. Dok katolicizam i pravoslavlje priznaju oba izvora (Pismo i Predaju), a veliku važnost pridaju teološkom mišljenju i crkvenom učiteljstvu, protestantizam priznaje samo Pismo (sola Scriptura). Kršćanstvo je na neki način proizašlo iz židovstva, ali je prema njemu bilo i u opreci. Prihvatilo je starozavjetni monoteizam, ali ga je nadopunilo učenjem o Trojstvu. Starozavjetnom legalizmu suprotstavilo je evanđelje, a nacionalnoj religiji univerzalističku, nadnacionalnu religiju.

2.1. Kršćanska mistika općenito

Grana duhovne teologije koja proučava mistični život i mistična iskustva, bavi se tajanstvenom, ljudskom razumu neshvatljivom stvarnošću, mističnom pobožnošću, proučavanjem doživljene nadnaravne zbilje naziva se mistična teologija. Njezine začetke vidimo već u Ivanovoj i Pavlovoj novozavjetnoj teologiji.[8] Značenje mistike je višeznačno, jer ovisi o religiji i vjeri, ali i o pogledu na svijet kao što ćemo vidjeti u ovome radu. U kršćanskoj mistici, u židovstvu, islamu, izriče se susret s osobnim Bogom. Mistika je znanstvena disciplina zato što izriče određeni pokušaj znanstvenog izlaganja, refleksiju o tom susretu s Bogom, o tom mističnom iskustvu.[9] Za kršćane se mistika odnosi na stanje u kojem osoba ima dojam neprolaznosti, te osjeća da je život u Bogu za nju već započeo, a to nam svjedoči sv. Ivan apostol u prvoj poslanici: „znamo da smo prešli iz smrti u život“ (1 Iv 3, 14). Postoji nekoliko vrsta kršćanske mistike. Ovdje ćemo vidjeti osvrt samo na tri najznačajnije. To su: apostolska mistika, afektivna mistika i spekulativna mistika. Predmet kršćanske mistike je Bog koji se objavio kao osoba. [10]

2.1.1. Apostolska mistika

 Ona je „usmjerena prema prihvaćanju Božje prisutnosti u svijetu i prema dioništvu u Božjem djelu.“[11] Ova vrsta mistike je mistika Ignacija Loyolskog. On uči da prvo treba otkriti što Bog želi za određenu osobu, a zatim to ostvariti. Ignacijeva se mistika temelji na traganju i doživljavanju božanske prisutnosti. Njegova unutarnja spoznaja je spoznaja koja proizlazi od intelekta u intimno iskustvo, ili od intelektualnog do osjećajnog, od uma do srca. Ignacije razlikuje i dva stanja kontemplacije.

Urođenu kontemplaciju s vidljivim manifestacijama Božje milosti i stečenu kontemplaciju koja nema vidljivih znakova. „Mistik spoznaje Boga pomoću darova danih od samoga Stvoritelja. Tada on živi u stanu kontemplacije, u osobnom iskustvu Tajne. To je ulivena kontemplacija.“[12] Ulivena kontemplacija jest promatranje Božjeg djelovanja i Božjih stvari koja se prima pasivno, kao dar i ne može se izvesti vlastitim silama. To promatranje daje iskustvenu spoznaju Božjeg djelovanja u duši po milosti. Dobro je znati da je kontemplacija viši oblik spoznaje koja se ne odvija u procesu zaključivanja, nego po činu intuicije. Ona se ostvaruje u duhovnome području, a što se tiče područja vjere ona je vrhunac misaone molitve.[13]

Stečena kontemplacija je promatranje Božjeg djelovanja i Božjih stvarnosti koje osoba steče vlastitim naporom i uz pomoć redovitih milosti. Takvo promatranje je zapravo način misaone molitve na temelju misterija iz Kristova života. Promatra se što osobe u određenom misteriju rade i govore. Stanje ove kontemplacije naziva se naravnim.

2.1.2. Afektivna mistika

Obilježje ove vrste mistike jest usmjerenost prema osobnom savezu s Bogom. Ova se mistika naziva i zaručničkom. Osoba se u ovoj mistici osjeća veoma ljubljena od Boga, te odgovara na Božju ljubav, Bogu kao zaručniku. Krist je zapravo zaručnik svake osobe, što najavljuje parabolom o svadbi u Kani Galilejskoj (usp. Iv 2, 1-11). U afektivnu mistiku spada i mistika koja je usmjerena na krv Kristovu, na Krista raspetog, na Euharistiju, na srce Isusovo i sl.[14]

Ova mistika je karakteristična za brojne svece kao što su: sv. Franjo Asiški, sv. Bernard, sv. Tereza Avilska, sv. Tereza od Malog Isusa i mnogi drugi. Jedan od najznačajnijih svetaca ove mistike je sv. Franjo Asiški. On polazi od siromaštva, čistoće, i ljubavi. Njegovo duhovno iskustvo je izraslo iz susreta s Raspetim i zato je temelj njegove mistike nasljedovanje Krista i zajedništvo s Njim.[15] Tako, Franjo dok razmatra Raspetoga Krista dobiva stigme, dvije godine prije smrti. Osim zajedništva s Raspetim i stigmi koje je nosio na rukama, nogama i boku, Franjinu mistiku karakterizira gotovo stalni hvalospjev Božjoj dobroti i milosrđu, te ljubav prema Presvetom Trojstvu.

2.1.3. Spekulativna mistika

Ova mistika je drugačija od prethodne dvije i to po tome što u ovoj mistici osoba želi doživjeti sjedinjenje s Bogom po spoznaji. To je mistika Dionizija Areopagita (početkom 6. st.). On u svome djelu o mističnoj teologiji govori o spoznaji Boga. Kaže kako dva puta vode k Bogu: pozitivni i negativni put. A savršen put je onaj koji vodi do posvemašnjeg neznanja, jer je svaka osoba u Presvetom Trojstvu nespoznatljiva. Put uspinjanja Bogu je put neznanja, zato što Bog transcendira svako biće i svaku znanost[16], te je zato i potrebno pročišćenje.

Dakle, čovjek treba odbaciti sve nečisto, odricati se sve do posvemašnjeg napuštanja, čak i onog što bi se moglo smatrati čistim. U toj preobrazbi čovjek treba maknuti sve od sebe, svako duhovno očitovanje, čak i vizualno i to sve radi vrhunskog sjedinjenja s Bogom. Put sjedinjenja s Bogom Dionizije uspoređuje s Mojsijevim uspinjanjem na Sinaj, gdje je on doživio Božju objavu. Kada se Mojsije uspeo na goru i tako odijelio od ljudi nije vidio Boga nego mjesto gdje on prebiva. Na tome mjestu, lišen svake umne spoznaje, mistik se u božanskom svjetlu sjedinjuje s Bogom i tako sudjeluje u njegovu životu i slavi.[17]

3. New Age ukratko

New Age (engl. novo doba) je kulturološki, ali i religiozni fenomen koji nudi novu duhovnost, vrijednosti i ideje. Novo Doba započelo je već u samim početcima kršćanstva, tada poznato kao gnoza, tvrdeći za sebe da je duboko znanje o onostranoj stvarnosti, i da je put spasenja. Danas se to Novo Doba pojavljuje u novom ruhu. Ono sabire ideje religioznosti i duhovnosti iz cijelog svijeta, prošlosti i sadašnjosti. Smatra da će „preobrazba pojedinca i društva putem mističnog prosvjetljenja dovesti do utopijske ere, odnosno Novog doba ( = New Age) harmonije i univerzalnog napretka čovječanstva.“[18] Predstavlja se u brojnim licima, oblicima, bezbrojnim očitovanjima.

Sam pojam New Agea odnosi se na sile zla koje imitiraju Mudrost Božju kako bi zavele vjernike primamljivim filozofijama, poganskim, magijskim, ezoterijskim i praznovjernim praksama, te ih navele da se klanja stvorenju, umjesto Stvoritelju, kršeći Prvu Božju zapovijed.

Pripadnici ovog pokreta tvrde da stiže doba Vodenjaka, koje nastupa nakon doba Ribe, odnosno doba kršćanstva, insinuirajući time da je došao kraj kršćanstvu. Vodenjak je onaj koji donosi vodu. Obično ga se slika kao univerzalnog čovjeka koji lijeva vodu iz vrča. Taj univerzalni čovjek predstavlja zajedništvo čovječanstva, a voda simbolizira tijek života. Taj čovjek je Ganimed, lik iz grčke mitologije, marginalne važnosti, kojeg je Zeus postavio kao zviježđe Vodenjak, te je postao simbol plodnosti i homoseksualne ljubavi. Paul Le Cour, poznati francuski ezoterist koji je postavio astrološke temelje New Ageu, poistovjetio je Ganimeda s Kristom. Ipak, otklanja svaku povezanost s vodom krštenja i spasiteljskim poslanjem Isusa Krista, u svemu tražeći vremenitu dobrobit. Po njegovoj teoriji svijet se preobražava svakih 2160 godina, kada Sunce ulazi u novi znak. Pa tako nakon doba Bika, Ovna i Ribe, 2160. g. dolazi doba Vodenjaka. Iako, po toj teoriji, doba Vodenjaka stiže tek za stoljeće i pol, pripadnici New Agea tvrde da je još koncem šezdesetih godina prošlog stoljeća, nakon mračna, turbulentna i nasilna razdoblja Ribe, počelo introvertirano doba punoljetnosti čovječanstva, razdoblje autorefleksije, ekološke i mitološke svijesti, prosperiteta, mira, sklada i svjetla, što će se vidjeti u osjetljivosti za sigurnost u radu, radničkim pravima, osjetljivosti za osobe s posebnim potrebama, osjetljivosti za stare i nemoćne te zaštitu potrošača.[19] Također tvrde da je to doba drugoga Kristovog dolaska, čije su energije već sada prisutne među nama.

New Age često se naziva novom duhovnošću, no to je „pomalo ironično“[20] budući da većina ideja New Age duhovnosti dolazi iz drevnih i primitivnih religija. Karakteristično je eklektičko i sinkretičko spajanje različitih svjetonazora.

 No New Age ipak nudi jednu novost – svjesno bježi od zapadne kulture i judeo-kršćanskih temelja zapadnog morala, te kopa u prošlosti tražeći alternativne duhovnosti u poganskim religijama, te u današnjim istočnim religijama i filozofijama, ipak preobražavajući svaku tehniku na neki noviji način. „Zen, joga ili t’ai chi ch’uan[21] u Americi nisu isti zenu u Japanu, jogi u Indiji ili t’ai chi ch’uanu[22] u Kini.“[23]

3.1. Mistika New Agea

U New Age duhovnosti glavni je cilj doživjeti prošireno stanje svijesti, tj. stanje svijesti u kojemu osjećamo sklad i stapanje s Cjelinom.[24] Cijeli se duhovni život svodi na sentimentalnost: važan je osjećaj mira, sklada, jedinstva čovjeka i svemira. Čovjek se obraća samome sebi, a ne nekom višem uosobljenom Biću, ali utapa vlastitu individualnost u golemi ocean Bića.[25] To Biće nije osoba, nego energija koja tvori kozmičko jedinstvo sa svijetom.[26]

3.1.1. Tehnike za proširenje svijesti

Koriste se mnoge tehnike kako bi osoba dosegla do božanskog ili čak postala božanstvo.[27] Među najpopularnijim tehnikama ubrajaju se: primjena opijata (LSD, meskalin, pejotl), osama, duga putovanja pustinjom, izolacija u prirodi i preopterećenost osjetila, biofeedback, autogeni trening, glazba, kazališna improvizacija (psihodramu), razne tehnike introspekcije i samokontrole, hipnoza i autohipnoza, kontemplacija i meditacija (transcendentalna, zen, tibetanska, kršćanska, kabalistička), kundalini joga, joga (hatha, raja, tantrička), orgazam, sufi priče, koan, ples (derviški, šamanski…), različite magijske i šamanske tehnike za usredotočenje pažnje, seminari est, Silva kontrola uma, aktualizacija i Lifespring, dnevnik snova, Arica sistemi, teozofija i Gurdjieffa, suvremeni psihoterapijski pravci, Gestalt terapija, znanost uma, Tečaj čuda, tjelesne discipline i terapije, tehnike kontroliranog disanja, Reichova metoda, Bates metoda, t’ai chi, ch’i kuan, borilačke vještine (aikido, karate, džudo, kung fu), bioenergija, metoda Feldenkrais, metoda Alexander, primijenjena kineziologija, intenzivni tečajevi individualne i kolektivne preobrazbe, šport (trčanje, alpinizam, ples, letovi, regate, skijanje, rolfing, kanu…) itd.[28]

Rezultat ovih tehnika jest prošireno stanje svijesti, tj. mistično iskustvo – osjećaj radosti, mira, euforije, ushita ili ljubavi. Prema promicateljima New Agea, mi zapravo ne možemo ni u kojem slučaju imati mistično iskustvo bez tehnika. A samo određeni ljudi (povlaštena duhovna aristokracija[29]) mogu podučavati druge, i pri tome dobro zaraditi. Cijena nekih tečajeva nije niti određena, nego svaki polaznik plati onoliko koliko želi, a pritom im je rečeno da onaj tko više plati primit će više energije. Ovdje vjerojatno onda dolazi i do placebo efekta, jer osoba koja ima veliko povjerenje u voditelja tečaja, i zaista vjeruje da će primiti veliku količinu energije ukoliko uplati veliki iznos novca, ima veliku mogućnost da će se i dogoditi ono što je željela, npr. ozdravit će.

Dr. sc. Josip Blažević svim ovim tehnikama za izmijenjeno stanje svijesti daje nazive: „duhovna masturbacija, narcisoidna duhovnost, usredotočenost na sebe sama, manija za razvojem ljudskih potencijala, kult nadčovjeka, sakralizacija sebe.“[30]

Zaključak

Postoje razne tehnike u kršćanstvu koje pomažu u kontemplaciji, npr. metoda sv. Ignacija Loyole, sv. Petra Alkantarskog ili metoda sv. Sulpicija, no Bog može svojom milošću djelovati i bez njih. Dapače, mistika je „uvijek dar Božji, kojega se primalac često osjeća nedostojnim.“[31] Bog ide u potragu za čovjekom, i od njega zahtijeva otvorenost i posluh. Svaka je molitva dijalog s Bogom, put čovjekovog „ja“ do susreta s Božjim „Ti“. A taj susret nije nikako isključiv, nego uključuje svakog bližnjeg, te poziva na solidarnost s bližnjima.

U New Ageu stvar je drugačija. Najvažnije su metode koje se s vremenom uče od raznih učitelja i šamana, a bez njih nemoguće je ostvariti išta nadnaravno. Tu također ne postoji dijaloga s Bogom, budući da Biće kojem se teži nije Bog kao osoba, nego je tu prisutan rad sa samim sobom. Na taj način dolazi do introvertnosti i egoizma, a svaki bližnji postaje suvišan.

Stoga smatram da kršćanski put molitve i meditacije, za razliku od New Agea koji pod krinkom samoostvarenja zatvara čovjeka u samodopadnost i samodostatnost gdje je jedino važno i samo to, osjećati se dobro, otvara čovjeka kroz susret s Bogom njegovu samoostvarenju u zajedništvu s čovjekom. Kršćanska molitva, ako je ispravna, ne otuđuje čovjeka već ga neminovno od susreta s Bogom vodi dubljem susretu s čovjekom.

Sveti Pavao Apostol u svojoj Drugoj poslanici Timoteju govori: „Doći će vrijeme kada ljudi neće podnositi zdrava nauka nego će sebi po vlastitim požudama nagomilavati učitelje kako im godi ušima. Od istine će uho odvraćati, a bajkama se priklanjati.” (2 Tim 4, 3-4) Čini se da je to vrijeme došlo.