Koji su to grijesi za koje nije potrebna ispovijed
Jedan poznati biskup održao je kratku, ali vrlo snažnu propovijed u kojoj je objasnio koji se to grijesi opraštaju u pokajanju tijekom svete mise, odnosno za koje grijehe nije nužno potrebna ispovijed, ako se vjernik želi pričestiti:
Čitao sam u jednom romanu kako je neki talijanski pjesnik bio pozvan od pape u audijenciju. A evo kako se on spremao za tu audijenciju! Najprije se dobro okupao, onda je otišao brijaču da se obrije i ošiša, zatim je obukao novu košulju, novo odijelo i nove cipele. Najzad, sat prije određenog vremena već je čekao na vatikanskim vratima.
Sv. misa je audijencija kod Boga. Mi smo pozvani u audijenciju. Zato se na početku mise moramo očistiti za tako veliku audijenciju. To spremanje, to čišćenje duše od grijeha na početku sv. mise zove se pokajnički čin. Odmah poslije pozdrava naroda, svećenik i narod moraju izvršiti pokajnički čin. Za taj čin imaju u misalu tri obrasca. Svećenik može upotrijebiti jedan ili drugi ili treći po volji, kako misli da je zgodnije. Mi ćemo sada proći sva tri obrasca i to je današnja moja propovijed.
Prva formula je: “Ispovijedam se Bogu svemogućem”
Mi je ovdje upotrebljavamo nedjeljom i blagdanom. Dakle, ja se ispovijedam Bogu i vama braćo. Zašto Bogu i vama? Zato, jer je svaki grijeh uvreda Boga. Zato molimo Boga priznajući mu grijehe i moleći da nam ih oprosti. Ali grijeh nije samo uvreda Boga. Svaki grijeh ranjava mistično Kristovo tijelo, tj. Crkvu. Ranjava nas sve u duši. To mi ne vidimo, ali je lako. Pavao kaže: “Svako dobro djelo čini da Kristovo mistično tijelo – Crkva napreduje i raste, a svaki grijeh joj škodi i ocrnjuju je.” I zato: “Ispovijedam se Bogu i vama braćo” jer sam ja svojim grijesima i vas povrijedio, i vama nanio štetu. Sagriješio sam “vrlo mnogo mišlju, riječju, djelom i propustom”.
Međutim, poteškoća je kod obrasca: “Ispovijedam se” u tome, što mi nismo naučili da se tako kajemo. Kad smo išli na vjeronauk, nas je svećenik ili časna sestra učila da kažemo: “Kajem se od svega srca što uvrijedih Boga, najveće i najmilije dobro. Mrzim na sve svoje grijehe…”, itd. To nama odgovara. Mi izričito Bogu kažemo da nam je žao. A ovo: “Ispovijedam se”, te ono “vama braćo”, pa “Blaženoj Djevici Mariji”, pa “svima svetima”, što je s tim?
To je stari način, tako je prva Crkva apostolska izvršavala pokajanje. A taj je način vrlo lijep. Kad se moli: Ispovijedam se Bogu svemogućemu, uvijek zamisli jedan veliki prijestol i Boga na prijestolju. Oko prijestolja stoje Blažena Djevica Marija, anđeli i sveci. Ti se približavaš sav u grijesima i kažeš: “Ispovijedam se Bogu svemogućemu i vama braćo da sam sagriješio”. A Bog, Blažena Djevica Marija i anđeli te mrko gledaju jer si kriv. Zatim kažeš: “Zato molim Blaženu Mariju vazda djevicu”. U tom času presveta Djevica sklopi ruke i klekne pred Boga te moli za tebe. “I sve anđele i svete”. Sad anđeli i sveti kleknu i mole za tebe da ti se Bog smiluje, da ti oprosti grijehe. Ovako dramatski zamišljeno i izmoljeno pokajanje postaje vrlo lijepo i korisno.
Druga formula pokajanja je puno jednostavnija i kraća. Ali i ona je vrlo stara. Uzeta je iz psalama.
To su molitve koje je sam Bog nadahnuo, a pjesnici ispjevali. To su molitve koje je Bog nama dao da nam pokaže kako treba moliti. Iz dva psalma uzet je po jedan redak. Prvu polovinu retka govori svećenik a drugu narod. Vidjet ćete, reci su vrlo lijepi. Psalmi su spjevani nekoliko stoljeća prije Krista. Dakle, kad molite ovaj drugi način pokajanja, onda se duhom prenosite u treće tisućljeće prije ovoga časa.
“Smiluj nam se Gospodine”, kaže svećenik. To je vapaj. A narod kaže: “Jer smo sagriješili tebi.” Vidite, mi ispovijedamo Bogu da smo grešni. Onda svećenik kaže: “Pokaži nam, Gospodine, milosrđe svoje”, to znači: Oprosti nam grijehe. Narod odgovori: “I spasenje svoje daj nam.” Tu smo naučili jednu dobru pouku: nema spasenja bez oproštenja grijeha. To je važno. Nemoj se nadati nebu, ako ti Bog ne oprosti grijehe.
Treći način pokajanja jest zapravo: “Gospodine, smiluj se; Kriste, smiluj se; Gospodine, smiluj se”.
Ja ću sutra govoriti o ta tri zaziva. Oni dolaze poslije pokajničkog čina, a ovdje je uzeto samo ono “Gospodine, smiluj se” prošireno za jednu rečenicu. To su vapaji. Sva tri vapaja idu Kristu. On je Gospodin i on je Krist. Kažemo: ”Gospodine, koji si poslan izliječiti srca slomljena, smiluj se!” To je uzeto iz Sv. pisma. Isus kaže da je njega Otac pozvao da izliječi srca slomljena. (usp. Lk 4,18-19) Mi kažemo: “Mi smo ta slomljena srca, nas izliječi! Nama pomozi!”
Drugi je vapaj: ”Kriste, koji si došao pozvati grešnike, smiluj se!” I to kaže Isus u Evanđelju: “Došao sam pozvati grešnike, a ne pravedne.” Mi kažemo: “Pa mi smo grešnici, zato dođi, pozovi nas!”
I treći zaziv: “Gospodine, koji sjediš s desne Ocu da nas zagovaraš, smiluj se.” To je iz poslanice Rimljanima gdje Pavao kaže da Isus stalno sjedi s desne Ocu da zagovara za nas, da se moli za nas (usp. i Mk 16,19). I mi takvim vapajem molimo oproštenje.
Na sva tri ova pokajnička čina dobivamo oproštenje. Svećenik zaključi: “Smilovao nam se svemogući Bog, oprostio nam grijehe naše i priveo nas u život vječni.” To Bog govori na usta svećenika, on nas odriješava od grijeha. Samo, moram nešto spomenuti:
Ovaj pokajnički čin daje oproštenje malih grijeha. Ako netko ima na duši poslije zadnje ispovijedi učinjen a još neispovjeđen teški grijeh, smrtni grijeh, njemu ovaj pokajnički čin ne može oprostiti grijeha. On radi toga grijeha mora ići na ispovijed. Samo sakrament ispovijedi oprašta teške smrtne grijehe. A za one svakidašnje, male grijehe, pogreške, može se dobiti oproštenje i u pokajničkom činu.
A na kraju još dvije molbe. Prva: Kad bude pokajnički čin molim vas, pokajte se. Nemojte samo ustima govoriti! Zaista zamislite da ste pred Bogom. Prihvatite one zazive, pa svim srcem recite onaj zaziv pokajanja i molbe za oproštenje. A druga molba: Nemojte se samo u srcu kajati. I ustima treba glasno i gromko govoriti, jer to je javno bogoslužje. Amen.
