Kardinal Müller u čvrstoj obrani pape Franje: “Protiv svih izmišljenih teorija i nabujale odbojnosti”
Aktualni papini postupci naveli su neke katolike da propituju valjanost njegova uspona na stolicu svetog Petra. Kardinal Gerhard Müller, bivši prefekt Kongregacije za nauk vjere, nedavno se u predstavljanju knjige osvrnuo na pitanja i kontroverze izazvane ostavkom Benedikta XVI. i posljednjih devet godina pontifikata pape Franje.
Müller, ovog je puta čvrsto obranio legitimnost Franjina pontifikata. “Protiv svih izmišljenih teorija i nabujale odbojnosti”, izjavio je, “izjava je besprijekorna i nepobitna: legitimno postoji samo jedan papa i njegovo ime je Franjo. Tko god da je bio papa, živ ili mrtav, više ga nema, čak i ako ima pravo na svu zahvalnost i osobno štovanje.”
Potom je kardinal ušao u pomutnju koju je među vjernicima izazvala Benediktova ostavka. „Ostavka pape Benedikta 2013.“, rekao je, „unijela je napetost u petrovsko načelo jedinstva vjere i zajedništva Crkve koja povijesno nema paralele i koja još nije dogmatski obrađena. Norme kanonskog prava ovdje nikako nisu dovoljne, a trikovi diplomacije još manje.”
Priznajući slobodu Pape da podnese ostavku na dužnost u skladu s crkvenim pravom, Müller je istaknuo da “papa nikada nije samo predsjednik njihove [biskupske] skupštine, imenovan od strane biskupa, koji bi se mogao ili trebao povući u dobro- zasluženo umirovljenje na kraju mandata ili po vlastitom nahođenju”, nego je pozvan svjedočiti raspetoga Krista čak i do smrti.
“Istina je da prema čisto crkvenom pravu rimski papa može slobodno izjaviti svoju ostavku, ali to je protuteža činjenici da ga prema božanskom zakonu osobno postavlja Krist, nevidljivi, ali istinski poglavar Crkve kao Petrovog nasljednika i kao njegovog zamjenika u sveopćoj pastoralnoj službi, te da kao vidljivi poglavar cijele Crkve ima svu duhovnu vlast da vodi dom Boga živoga u zajedništvu s ostalim biskupima. Stoga papa nikada nije samo predsjednik njihove skupštine, imenovan od biskupa, koji bi se mogao ili trebao povući u zasluženu mirovinu na kraju mandata ili prema vlastitom nahođenju. To je već zabranjeno poslanjem i ovlasti svjedočiti Krista u riječi navještaja, čak i do mučeničke smrti,
Kardinal je također ustvrdio da ostavka rimskog pape mora ostati iznimno rijetka iznimka u Crkvi i da ne može postati uobičajen standard ili trajna praksa. “Čak ni oni koji pragmatično prihvaćaju činjenice i daju im normativnu snagu”, rekao je, “nipošto ne mogu – to je zaključak izvučen iz devet godina suživota jednog pape i njegovog prethodnika kao Pape emeritusa – proglasiti ostavku papa iz razloga starosti i zdravlja da bude normalan slučaj. To mora ostati najstroža iznimka i tada se mora razmišljati samo za dobro Crkve. Bonum ecclesiae, međutim, ne treba tumačiti kategorijama svjetovnih zanimanja, već s obzirom na svjedočanstvo Krista povjereno apostolima i njihovim nasljednicima do smrti.”
Pitanje ostavke Benedikta XVI. ostaje pitanje od početka Franjina pontifikata najviše zbog učestalosti udara zloga u njegovu pontifikatu. Krtičari kojih Papa ima mnogo (ili su samo glasni?) mu zamjeraju skandalozna izjave i neka djela od Amoris Laetitia do promjene Katekizma Katoličke crkve o smrtnoj kazni, od Pachamame do financijskih skandala, od zlostavljanja McCarricka do drugih, kako oni kažu, prikrivanja zločina, od zamjeranja onima koji vole Tradicionalnu latinsku misu do imenovanja progesivnih liberalnih kardinala, a napominju “da su skandali sadašnjeg pontifikata ostavili mnoge vjerne katolike zbunjene, pitajući se kako pomiriti te stvari sa svojom vjerom u Crkvu”.
Pitanje legitimiteta aktualnog papinstva i Benediktove ostavke sve više dobiva pozornost među teolozima i katoličkim komentatorima. Nadbiskup Carlo Maria Vigano nedavno je pozvao biskupe na istragu o tom pitanju. Laik Patrick Coffin tvrdio je da Benedikt XVI. zapravo nije ostavio po strani papinsku službu i da Franjo stoga nije papa. Edward Feser se usprotivio ovoj tvrdnji. Upravo je danas biskup Athanasius Schneider iznio svoj stav da je Franjo doista legitimni Papa, čak i ako je bilo nepravilnosti u Benediktovoj ostavci ili Franjinom izboru. Tvrdio je da drugačije držanje prkosi tradiciji Crkve.
