Kako oprostiti? Oprost je jači od svih mogućih sila
KAKO OPROSTITI? Govoriti o opraštanju nije važno samo za određeno vrijeme. Opraštanje je nešto što je potrebno svakom vremenu, svakoj sredini i svakoj kulturi. Mi smo ljudi, vrijedni slike Božje, a ipak smo i grješni, potamnjela slika Gospodinova. Jedno i drugo je naša realnost. Možemo ljubiti kao Bog, ali isto tako možemo i mrziti kao sotona.
Kako živjeti našu ljudsku stvarnost? Kako živjeti čovjeka pravednika i čovjeka griješnika? Na ovo pitanje odgovara nam današnje evanđelje o opraštanju. Od kada je čovjeka i svijeta imamo iskustvo dobra i zla u sebi i drugima. Pojavljivali su se mnogi koji su pokušali nadići zlo, pa čak i iskorijeniti ga. Međutim još i dan danas živimo iskustvo zla. A, kao što je već spomenuto, imamo i iskustvo ljubavi.
Da, treba povezivati ljubav i zlo. Samo se u ljubavi može naći mogućnost življenja i zla, odnosno grijeha. U osnovici grijeh i jest povreda ljubavi. Isto tako grijeh se može nadići samo ljubavlju. Grijeh je nešto što se razumije u religioznosti, u vjeri ljubavi. Cijelo je Evanđelje, Isus Krist – evanđelje ljubavi.
To je objava Boga koji se utjelovljuje jer ljubi. Postajući Isus Krist on hodajući zemljom samo želi oprostiti. To je njegovo najveće čudo. Opraštajući događala su se čudesa. Ta objava Boga koji sve ljubi i sve prašta bio je problem da u takvoga Boga vjeruju. Ipak Isus ostaje baš na tome objavljenju. Isus vraća ljubav u centar svega zbivanja i življenja. Ljubav je smisao svijeta. Iz nje se može naći izlaz događanja koja su obrnuta od ljubavi.
Zar nam nije draga objava Boga ljubavi? Vjera u Boga ljubavi je kršćanska vjera. Tko ‘zavidi’ Božjoj ljubavi, komu je žao da Bog oprašta “sve i svima”, taj nema kršćanske vjere. Kao da je nekima žao da Bog želi oprostiti. Istina, kad se radi o nama onda nam je to itekako vrijedno, ali nemamo isti osjećaj kad Bog objavljuje da i drugima oprašta. Ne samo to da Bog oprašta, nego poziva one koji vjeruju u njega da to isto čine.
Iako se svi opredjeljujemo za ljubav, ipak ju možemo testirati da li je istinski sadržaj ili emocionalno stanje kroz opraštanje. Opraštanje filtrira našu ljubav. Tko ne može oprostiti taj sigurno nema ljubavi. Vjerujem, da se u tome svi slažemo. Opraštanje liječi onoga koji oprašta. Opraštanje izvlači čovjeka iz zla, izdiže iznad pesimizma svijeta. Oni koji opraštaju možda ne mijenjaju svijet ali mijenjaju sebe. To je ono na što Isus poziva. On poziva da sebe mijenjamo. On nije promijenio svijet ali je promijenio mnoge pojedince, mnoga srca. To i danas čini tko prihvaća princip življenja ljubav i tko oprašta.
Također je potrebno razmisliti o odnosu opraštanja i pravde. Opraštanje je naš unutarnji stav i nije vezan za onoga kojem treba oprostiti. Ipak opraštanje ne bi trebalo otkloniti pravdu i nepravdu. Mnoge uvrede i nepravde ne mogu se drukčije nadići nego opraštanjem. Da, opraštanje je božanski čin. Ono je nerazumljivo, ono nema logičkog opravdanja, kao što nema ni ljubav. Zato da bi se moglo oprostiti potrebno je imati ljubavi. Bez ljubavi nema opraštanja.
Opet dolazimo do nerazumljivosti. Kako ljubiti nekoga tko nas je uvrijedio i više od toga, a bez ljubavi nemožeš oprostiti? Ljubav nadilazi ljudske mogućnosti i proturječnosti. Izvan kršćanstva i bez vjere oprost je neprihvatljiv i nerazumljiv. Oprost se može dogoditi tamo gdje ima žive vjere, ljubavi i nade. A to su božanske ulivene kreposti.
Oprost je jači od svih mogućih sila. To svjedoče oni koji su uspjeli oprostiti, ali i oni kojima se oprostilo. O tome svjedoče i mnoge narodne poslovice – narodna mudrost koja je testirana vjekovima.
Isus nam objavljuje Boga kao milosrdnoga Oca? Valjda nas ovo veseli, pa kada se odnosi i na druge?! Ovo je ta novost Novozavjetnog objavljenja. Tako Bog miri svijet sa sobom. Praštajući, ljubeći. Tako mi možemo pomiriti svijet. Ljubavlju. I ničim drugim.
