Kako je papa u miru Benedikt XVI. Joseph Ratzinger predvidio budućnost Crkve
PAPA BENEDIKT XVI. Nije se pretvarao da može govoriti o budućnosti. Ne. Bio je previše mudar za to. Zapravo, svoje je početne napomene ublažio ovim odricanjem odgovornosti: “Budimo stoga oprezni u svojim prognozama. Ono što je rekao sveti Augustin još je uvijek točno: čovjek je ponor; što će izaći iz ovih dubina, nitko ne može vidjeti unaprijed.
I tko god vjeruje da Crkvu ne određuje samo ponor koji je čovjek, već seže dolje u veći, beskrajni ponor koji je Bog, prvi će oklijevati sa svojim predviđanjima, jer ta naivna želja da se sa sigurnošću zna mogla je samo biti najava njegove vlastite povijesne nesposobnosti.
” Ali njegovo je doba, prepuno egzistencijalne opasnosti, političkog cinizma i moralne svojeglavosti, žudjelo za odgovorom. Katolička crkva, moralni svjetionik u burnim vodama svog vremena, nedavno je doživjela određene vlastite promjene s pristašama i neistomišljenicima koji su se pitali: “Što će biti s Crkvom u budućnosti?”
I tako je u njemačkom radijskom prijenosu 1969. otac Joseph Ratzinger ponudio svoj promišljeno odgovor. Evo njegovih završnih riječi, „Budućnost Crkve može i hoće nastati od onih čiji su korijeni duboki i koji žive od čiste punine svoje vjere.
Neće izdati od onih koji se prilagođavaju samo prolaznom trenutku ili od onih koji samo kritiziraju druge i pretpostavljaju da su oni sami nepogrešivi mjerni štapići; niti će od onih koji su krenuli lakšim putem, koji zaobilaze strast vjere, proglašavajući lažnim i zastarjelim, tiranskim i legalističkim, sve ono što postavlja zahtjeve prema ljudima, što ih boli i tjera da se žrtvuju.
Pozitivnije rečeno: Budućnost Crkve, opet kao i uvijek, preoblikovat će sveci, ljudi, odnosno čiji umovi istražuju dublje od parola današnjeg vremena, koji vide više nego što drugi vide, jer njihovi životi prihvatiti širu stvarnost. Nesebičnost, koja ljude čini slobodnima, postiže se samo strpljenjem malih svakodnevnih radnji samoodricanja.
Ovom svakodnevnom strašću, koja sama čovjeku otkriva na koliko načina robova vlastitom egu, ovom svakodnevnom strašću i samo njome, čovjeku se polako otvaraju oči. On vidi samo koliko je živio i patio. Ako danas jedva više možemo postati svjesni Boga, to je zato što nam je tako lako izbjeći sebe, pobjeći iz dubine svog bića pomoću narkotika nekog užitka.
Tako naše vlastite unutarnje dubine ostaju zatvorene za nas. Ako je istina da čovjek može vidjeti samo srcem, koliko smo slijepi!
