Kako je Euharistija žrtva koja nam je potrebna
Tvoja žrtva na križu okončala je svu sramotu koja me je držala zatvorena u sebi, potištenu i u tami. Tvoja me smrt oslobodila…
Ljudska prisila da prinese žrtvu Bogu seže sve do početka vremena. Abel je “doveo jednog od najboljih prvorođenih iz svog stada” (Post 4,4) i prinio ga Bogu kao žrtvu. Nakon što su se vode potopa povukle i arka je ostala sigurno na kopnu, Noa je “podigao žrtvenik Jahvi i prinio žrtve paljenice na žrtveniku” (Post 8,20). Abraham je bio toliko odan Bogu da je bio spreman žrtvovati čak i vlastitog voljenog sina u poslušnosti Bogu (Post 23,9-14).
Kad je Kovčeg saveza vraćen u Jeruzalem i “postavljen na svoje mjesto, David je prinio žrtve paljenice i pričesnice pred Jahvom” (2. Samuelova 6:17). Ono što pokreće sve te svete ljude da prinesu žrtvu je njihova svjesnost o velikim Božjim djelima koja su izvršena u njihovu korist. Ali Bog nam je dao nešto što se ne može usporediti s onim što je dao Abelu, Noi, Abrahamu i Davidu. Bog nas je toliko ljubio da nam je poslao svog jedinog Sina. I taj Sin, Isus, umro je na križu za nas. Kako to uopće možemo poštovati?
Što bi ikada moglo biti dovoljno?
Jedini primjereni odgovor na Božju ekstravagantnu velikodušnost prema nama je da mu damo dar od onoga što nam je dao. Euharistija je žrtva: “ljudski odgovor na Božji stvaralački čin milosrđa” (fra Colman O’Neill, O.P.). Liturgijski prinos euharistije naš je žrtveni čin zahvale. Po našem sjedinjenju s Kristom kao misom, naša je žrtva zahvalnica pridružena Isusovoj žrtvi samoga sebe Ocu.
Čudo ljubavi koja zrači iz Euharistije potiče nas da uzviknemo: Hvala ti, Isuse, što si umro za mene. Tvoja žrtva na križu okončala je svu sramotu koja me je držala zatvorena u sebi, potištenu i u tami. Tvoja me smrt oslobodila, podigla, ispunila radošću, blagoslovila me nadom, dala mi energiju, animirala me, dala mi strast za životom koju inače nisam mogao naći. Volim te, Isuse. Zahvaljujem ti, Isuse. Tvoja žrtva me tjera da svoj život učinim beskrajnom žrtvom tebi.
