Kakav je pakao? Vizije koje su primili katolički sveci otkrivaju zbog kojeg grijeha najviše duša ide u vječnu propast
U povijesti Katoličke crkve razni su sveci i blaženici opisivali kako izgleda pakao, na temelju vizija i poruka koje su primili tijekom života.
Sveta Terezija Avilska, crkvena naučiteljica, ispričala je u svojoj “Autobiografiji” da joj se, kad joj je Gospodin pokazao pakao, činilo da se nalazi na “ulazu koji se činio kao vrlo duga, uska uličica, poput vrlo niska, tamna i uska peć: pod se činio kao blato, s kužnim mirisom.”
Na ulazu u pakao bila je i sveta Franciska Rimska. Prema svjedočanstvu njezina ispovjednika, oca Juana Mattiottija, ondje je “vidjela iznimno velik i strašan ponor”. Osim toga, postojao je natpis s ovim upozorenjem: “Ovo je pakao, gdje nema ni odmora, ni utjehe, ni nade.”
Prema izvještaju blažene Anne Catherine Emmerich, pakao koji je vidjela imao je “oblik goleme, tamne zgrade, osvijetljene metalnim svjetlom”. Blaženica je rekla da je imao ulaz s “ogromnim crnim vratima s bravama i zasunima”. Ali anđeli su ih srušili i neprijatelji su se poklonili Kristu kada je sišao nad pakao. Blaženica je dalje rekla da postoje zatvori, špilje, pustinje i jezera koja vode u “gađenje i užas”.
Sveta Faustina Kowalska je rekla da u paklu “postoje špilje i jame za mučenje u kojima se svaka vrsta agonije razlikuje od druge.”
Nešto neobično u životima nekih svetaca jest to da im sam Bog Otac izravno govori. Poseban je slučaj svete Katarine Sijenske, crkvene naučiteljice. U svom djelu pod nazivom “Dijalog” svetica pripovijeda da joj je vječni Otac ukazao na četiri glavne muke pakla, iz kojih proizlaze sve druge boli.
Prema svetici, Bog Otac je rekao da je prva muka to što su osuđene duše lišene njega. To im nanosi toliku bol da bi više voljeli vatru i okrutne muke da ga mogu vidjeti. Ta muka aktivira drugu muku, a to je bol griže savjesti, jer su svjesni da svojom krivnjom ne mogu biti s njim. Treća muka je viđenje demona jer “gledajući ih bolje upoznaju sami sebe, odnosno znaju da su ih svojom krivnjom dostojni”, otkrio joj je vječni Otac. Nadalje, u demonima te duše vide svoj vlastiti lik toliko užasan “da ga ljudsko srce ne može zamisliti”. Četvrta muka je vatra. Bog Otac joj je rekao da je duša nematerijalna i da se ne može uništiti, ali da je on u svojoj božanskoj pravdi “dopustio da gori od patnje, da je potište, a ne da je uništi.” Zatim je naglasio da vatra čini da duša pati velikim bolovima, u različitim oblicima i ovisno o raznolikosti grijeha i težini krivnje.
U “Zlatnoj legendi” blaženog Santiaga de la Voráginea stoji da je jednog dana sveti Makarije opat, veliki borac protiv demona, pronašao lubanju. Svetac, nakon molitve Bogu, upita čija je lubanja i gdje je njegova duša. Lubanja je odgovorila da pripada poganskom čovjeku i da je njegova duša na dnu pakla. Tada ga je opat ispitivao tko mu je ispod duše. Lubanja mu je rekla da su na dnu duše “loših kršćana” jer su se “tijekom svojih života s nepoštovanjem odnosili prema Kristovoj krvi kojom su bili otkupljeni”. Molitva, žrtva mogu pomoći grešnicima da se pokaju i izbjegnu pakao
Dana 13. srpnja 1917. Gospa se ukazala troje djece iz Fátime, Jacinti i Franciscu Martu te Luciji dos Santos. Gospa je potaknula djecu da se „žrtvuju za grješnike i govore često, osobito tijekom žrtvovanja: O Isuse, ovo je tebi za ljubav, za obraćenje grešnika i kao zadovoljština za uvrede učinjene protiv Bezgrešnog Srca Marijina .”
Zatim su djeca vidjela viziju pakla kako je Lucija kasnije ispričala: “Činilo se da zrake svjetlosti prodiru kroz zemlju i vidjeli smo kao da je to more vatre. U ovu su vatru uronili demoni i duše u ljudskom obliku, poput prozirne goruće žeravice, sve pocrnjele ili uglačane bronce, plutajući okolo u požaru, sada podignuti u zrak plamenovima koji su izlazili iz njih samih zajedno s velikim oblacima dima koji su sada padali natrag sa svih strana kao iskre u ogromnim vatrama, bez težine i ravnoteže, usred krikova i jecaja boli i očaja, koji su nas užasnuli i natjerali da drhtimo od straha. (Mora da je taj prizor bio ono zbog čega sam zavapila, jer ljudi kažu da su me čuli).
Demoni su se mogli razlikovati po zastrašujućoj i odbojnoj sličnosti strašnim i nepoznatim životinjama, crnim i prozirnim poput gorućeg ugljena. „Užasnuti i kao da tražimo pomoć, podigli smo pogled prema Gospi, koja nam je tako ljubazno i tako tužno rekla: ‘Vidjeli ste pakao u koji idu duše jadnih grešnika. Da ih spasi, Bog želi u svijetu uspostaviti pobožnost prema mom Bezgrješnom Srcu. Ako se učini ono što vam kažem, mnoge će duše biti spašene i bit će mir.’”
Gospa je tada rekla djeci: „Kad molite krunicu, recite nakon svakog otajstva: O moj Isuse, oprosti nam naše grijehe, spasi nas od paklenog ognja. Vodi sve duše u nebo, osobito one koji su najpotrebniji Tvoga milosrđa.” Kasnije, kad je Jacinta bila jako bolesna, podijelit će mnoge uvide, među njima: “Grijesi zbog kojih većina duša ide u pakao su grijesi tijela.”
