Svjedočanstvo majke koja je izgubila dijete: Kad smo izmolili Krunicu Božjega Milosrđa, Jakov me je upitao: „Mama, sada idem u raj, je l’ tako?
Pet dana prije Jakovljeve smrti bila sam na hodočašću u Međugorju. Moj sin je tada imao 13 godina i ležao je u Zaraznoj bolnici u Zagrebu. Bio je u induciranoj komi, priključen na aparate. Polako je odlazio. Svakoga dana sjedila sam uz njegov krevet, držala ga za ruke i bespomoćno ga promatrala. Jakov je polako gubio životnu bitku. Bilo me je silno strah, ali ipak nisam htjela vjerovati da bi Jakov mogao umrijeti. Prije toga sam vodila jedan jako težak razgovor s Bogom. Bila sam jako ljuta, plakala sam i vikala: „Bože, prestani više! Zašto ovo nekako ne zaustaviš?“
U džepu sam imala kartu za Međugorje, koju smo kupili nekoliko mjeseci ranije, kada je Jakovu još bilo bolje. Njegovo stanje se u međuvremenu znatno pogoršalo. Ostavila sam supruga Branimira u bolnici, uz Jakovljev krevet, i sjela u autobus. Htjela sam ponovno čuti one riječi, koje mi je šest mjeseci prije u Međugorju izgovorio jedan stari svećenik: „Nemojte se brinuti! Sve će biti u redu.“ Krenula sam na put nadajući se da ću ponovno pronaći mir i čuti riječi utjehe. Sve će biti dobro.
Na putu prema Hercegovini, dok je cijeli autobus molio za Jakova, ja sam plakala. Plakala sam i sljedećeg dana, dok smo se uspinjali na Križevac i Podbrdo. U subotu poslijepodne stali smo u red za ispovijed. Svi smo se htjeli ispovjediti kod našeg svećenika, patera Euzebija, koji nas je poveo na hodočašće. U jednom trenutku pater Euzebije se digao sa stolca jer se morao pripremiti za svetu misu. Rekao nam je kako će ga uskoro zamijeniti drugi svećenik.
“Kako da odustanem od svojeg sina?”
Uskoro se pred nama pojavio isti onaj stari svećenik koji me je prije šest mjeseci umirio. To sam doživjela kao znak. Kada je došao red na mene, kleknula sam ispred svećenika i potpuno se raspala. Dugo sam mu pričala što se događa, kako moje dijete umire, a ja ga nikako ne mogu spasiti. Naposljetku sam mu priznala da sam došla po utjehu.
„Ne, gospođo. Gotovo je. Već sam nekoliko puta gledao tu igru Gospodinovu“, rekao je. Njegove riječi su zvučale grubo. Fratar je nastavio govoriti. Ispričao mi je kako su njegovi roditelji izgubili nekoliko djece. „Vaš Jakov je dobio sve bitke. On je pobjednik. Samo ga morate pustiti“, završio je. Nisam ga razumjela. Čak sam se naljutila. Nije mi bilo jasno kako može tražiti da pustim svoje dijete. Tko može odustati od sina koji se posljednjih 14 mjeseci grčevito bori za život?
Rođena sam u Karlovcu i odrasla sam u vjerničkoj obitelji. Moje najljepše uspomene iz djetinjstva vezane su uz Crkvu. Sjećam se kako sam bila sretna kada sam se vraćala kući nakon sakramenta Prve pričesti, prije kojega sam se prvi put ispovjedila. Osjećala sam se kao da letim. Kasnije sam, kao odrasla žena, često htjela vratiti taj predivan osjećaj čistoće i dječje nevinosti.
Kako smo mu dali ime Jakov
Svojeg budućeg supruga Branimira, rođenoga u Zagrebu, upoznala sam u srednjoj školi. Vjenčali smo se u karlovačkoj crkvi Presvetog Trojstva, a prvih nekoliko godina živjeli smo kao podstanari u Zagrebu. Nakon godinu dana braka rodio se naš stariji sin Ivan. Branimir je radio, a ja nikako nisam mogla pronaći posao u struci, pa smo živjeli prilično skromno. Tada sam se brinula, ne znajući kako će sve te brige za 15-ak godina postati tako neznačajne. Četiri godine nakon Ivana došao je i Jakov. Bio je predivna, zdrava i nasmijana beba.
Jakovu smo dugo tražili ime. Jednoga dana, nekoliko mjeseci prije termina, uzela sam katolički kalendar i počela proučavati imena. Zaustavila sam se u srpnju, kada Crkva slavi blagdan svetoga Jakova. Ime mi se jako svidjelo. Svoju želju nikada nisam povjerila Branimiru. Posljednjih nekoliko tjedana trudnoće ležala sam u bolnici. Kada mi je Branimir jednom došao u posjet, pitala sam ga je li razmišljao o imenu. Rekao mi je kako je i on proučavao katolički kalendar. „Pronašao sam jako lijepo ime – Jakov“, kazao je. Tek godinama sam kasnije, kada me je onaj stari svećenik utješio, saznala da je međugorska crkva posvećena svetom Jakovu. „Pa nalazite se u crkvi svetog Jakova, gospođo. Ovdje ćemo svi moliti za vašeg sina“, poručio mi je svećenik.
U Karlovac smo se preselili kada je Jakov napunio godinu dana. Zaključili smo kako za isti iznos novca u Karlovcu možemo kupiti veću kvadraturu nego u Zagrebu. Osim toga, htjeli smo da naša djeca rastu u manjoj sredini. Moj suprug Branimir, inače veslač, bio je oduševljen s četiri karlovačke rijeke. Jakov je bio zdrav dječak. Bavio se raznim sportovima, imao je širok krug prijatelja i stalno je bio u nekakvoj akciji. Moj vjernički život je tada bio u stagnaciji. Samo sam ponekad, kada sam bila u nekoj krizi ili problemu, otišla na ispovijed i iskreno zavapila Gospodinu. Iz crkve bih se uvijek vratila mirna i ohrabrena.
Prvi znakovi bolesti pojavili su se početkom ljeta 2009. godine. Jakov je tada imao 13 godina. Nekoliko tjedana prije odlaska na Pag, u bakinu kuću, primijetila sam kako je Jakov često umoran. Njegov apetit se smanjio, što je za njega, inače velikog gurmana, bilo netipično ponašanje. Kada su dečki otišli na more, baka se često žalila na Jakovljevo neobično ponašanje. Djelovao joj je umorno i bezvoljno. Kada smo im se Branimir i ja pridružili, shvatili smo da je baka bila u pravu. Sljedećih nekoliko tjedana Jakova smo vodili raznim liječnicima, ali oni su nas uvjeravali da je dječak potpuno zdrav.
Prvi simptomi bolesti
Početkom kolovoza bili smo na petodnevnom krstarenju po Kornatima. Jakov se nastavio neobično ponašati. Kada bismo se usidrili, nakratko je zaplivao ili zaronio, a nakon toga se povlačio u krevet. Na povratku u Mandre, naše mjesto na Pagu, Jakov je otišao na dječji rođendan, a Branimir i ja smo očistili brod. Tada se nad Mandrama nadvio crni oblak i počeo je puhati vjetar. Spremalo se nevrijeme. Na brzinu smo završili poslove na brodu i požurili kući. Kod bake nas je dočekao šogor koji je držao Jakova u rukama. Dječak je bio potpuno zelen i nije disao. Kasnije smo saznali da mu je na rođendanu pozlilo, pa je krenuo prema bakinoj kući. Putem je izgubio snagu pa je puzao po cesti. Šogor ga je pronašao u takvom stanju, podigao ga je s poda i donio kući.
Kada je Jakov napokon prodisao, na brzinu smo ga smjestili u automobil i odjurili liječniku u Pag. Liječnik je zaključio kako je dječak u lošem stanju i poslao nas je u zadarsku hitnu pomoć. Na prijemni odjel doputovali smo po velikom nevremenu. U bolnici nas nisu htjeli odmah primiti jer „nismo spadali u njihovu županiju“. Međutim, bila sam uporna. Ponavljala sam kako nikamo ne idem dok ne saznam što je Jakovu. Na kraju su kapitulirali. Nalazi su bili gotovi u četiri sata ujutro. Liječnica me je pozvala u sobu. „Nikada u životu nisam vidjela ovako loše nalaze krvi. Mislim da se radi o leukemiji“, rekla je. Vrijednost leukocita iznosila je 750 tisuća, dok je normalna vrijednost između pet i deset. Dodala je kako Jakova hitno moraju transportirati u Zagreb, ali i da strahuje kako dijete neće preživjeti put.
Liječnica je sljedećeg jutra okupila ekipu za transport. Odazvali su se čak i zaposlenici koji su bili na godišnjem odmoru. Ja sam putovala s Jakovom u kolima hitne pomoći, a Branimir je vozio iza nas. Dječak je cijelim putem spavao, a ja sam ponavljala: „Gospodine, molim te da Jakov izdrži put. Samo da preživi do Zagreba.“ Branimir je kasnije često pričao kako je tada iz dubine duše vapio Gospodinu. Cijelim putem je promatrao kola hitne pomoći ispred sebe, u kojima se njegov sin borio za život. Držao je ruke iznad volana, u molitvi, tako da i ne zna kako je uopće vozio automobil.
Liječnici na Rebru su vrlo brzo potvrdili dijagnozu. Već su nam prvoga dana rekli da je životno ugrožen jer je hospitaliziran u iznimno teškom stanju. Najavili su nam kako ga očekuje dugotrajna hospitalizacija s neizvjesnim ishodom. Borba za njegov život trajala je sljedećih 14 mjeseci. Svakoga dana smo mu odlazili u posjete. Branimir je uvijek odlazio na prijem kod liječnika, gdje je uglavnom slušao strašne prognoze, a ja sam uvijek jurila prema Jakovljevu krevetu.
Dan kada smo ga skoro izgubili
Jednom prilikom sam ja bila na informacijama. Liječnik mi je rekao kako je Jakov jako loše. Nakon informacija otišla sam do Jakova. Dočekao me je sa širokim osmijehom. Moje ruke su se toliko tresle, da sam u jednom trenutku, kada sam izvadila termosicu s juhom, sav sadržaj prolila po sebi. Jakov je pitao: „Mama, je l’ sve ok?“ Odgovorila sam mu da je, naravno da je. „Samo sam umorna jer sam noćas malo spavala“, odgovorila sam.
Zbog agresivnih kemoterapija Jakovu je oslabio imunitet. Najprije je dobio upalu pluća, pa upalu mozga, a vrlo brzo i epilepsiju. Kada je Jakov bio hospitaliziran otprilike dva mjeseca, na hodniku smo ugledali profesora. Vikao je: „Rubido, moramo hitno na intenzivnu da nam Jakov ne ode.“ Nakon toga su ga izveli iz sobe na krevetu i gurali ga prema odjelu intenzivne njege, a mi smo trčali za njima. Nisu nam dopustili da budemo na reanimaciji, nego su nas zamolili da nakratko izađemo iz bolnice. Vani sam pukla: „Bože, ja to ne mogu više. Stvarno više ne mogu.“ Za otprilike 15 minuta smo se vratili na intenzivnu. Jakov je bio izvan životne opasnosti. Mogli smo ga vidjeti samo na trenutak. Bili smo silno prestrašeni jer smo znali da smo ga tada mogli izgubiti. Molila sam bez prestanka.
Kada se u Karlovcu pročulo za njegovu tešku bolest, brojni ljudi su počeli moliti za našu obitelj. Moj Branimir se uključio u jednu molitvenu zajednicu koju je vodio pater Marko Glogović, u kojoj se obratio i naučiti moliti, a uskoro sam mu se pridružila i ja. Zajednica se okupljala navečer, pa smo na molitvu dolazili direktno iz bolnice. U to vrijeme smo se zbližili s jednim posebnim svećenikom, paterom Czesławom Bielenom, koga smo upoznali godinama prije, kada nam je, nakon preseljenja iz Zagreba, došao blagosloviti stan.
Jakov je tada imao godinu i pol dana. Na vratima se pojavio svećenik u dugačkoj bijeloj halji, a Jakov mu se instinktivno bacio u zagrljaj. Od tada je svećenik redovito dolazio na blagoslov stana. Pater Czesław je jednom dugo pričao s Jakovom koji je danima prije toga imao ružne snove. Nakon razgovora Jakov je bio sretan, a kasnije mi je priznao da više nikada nije imao ružne snove.
Brojne molitve za našeg sina
Jedan član zajednice nas je potaknuo na životnu ispovijed. Dogovorili smo se da će nas ispovjediti pater Czesław. Bila je noć. Vozili smo prema pavlinskom samostanu na Sveticama. S nama je bio gospodin, također član zajednice, koji nas je pripremio za ispovijed. Sa svećenikom sam se zadržala jako dugo jer sam ispovjedila sve što je godinama opterećivalo moju savjest. Bila sam detaljna. Priznala sam sve grijehe kojih sam se mogla sjetiti. U Karlovac sam se vratila pomirena s Bogom i u dubokoj nadi da će Jakov ozdraviti.
Početkom ljeta 2010. godine njegovo se stanje dodatno pogoršalo. Ali, unatoč progresiji bolesti, Jakov je tada bio posebno radostan. Neprestano je pjevušio omiljene pjesme i pričao viceve. Sjećam se kako je drhtavom rukom tražio pjesme na YouTubeu. Stalno je bio nasmiješen i raspoložen. Često se raspitivao o svojim prijateljima u Karlovcu i tražio da ga vodim u druge sobe, gdje su ležala ostala bolesna djeca. Planirao je razna putovanja. „Mama, tebi je jasno da moramo otići u Rim. To se mora jer tamo živi Papa“, rekao je.
S Jakovom nikada nisam pričala o smrti, ali mislim da je predosjećao kako će brzo umrijeti. Jednom sam mu spomenula kako bi bilo baš dobro da se zaposlim u njegovoj školi. On mi je odgovorio: „A hoće se to dogoditi prije ili poslije moje smrti?“ Bila sam ljuta. Rekla sam mu da tu riječ više nikada ne spominje. Međutim, kasnije sam ga u par navrata, kada bih ušla u njegovu sobu, čula kako s YouTubea pušta pjesmu grupe Connect „Ako umrem sutra“.
Krunica između dva epileptična napada
Mjesec dana prije smrti Jakov me je zamolio da ga naučim moliti Krunicu Božjega Milosrđa. Tada je doživljavao učestale epileptične napade, koji su se pojavljivali svakih 20 minuta. Nisam bila sigurna hoćemo li stići izmoliti krunicu. Svejedno smo počeli. Kada smo ipak završili, Jakov me je upitao: „Mama, sada idem u raj, je l’ tako?“ Za nekoliko sekundi uslijedio je težak epileptičan napad. Desetak dana prije smrti Jakov je bio transportiran u Zaraznu bolnicu. Nalazio se u induciranoj komi i spojen na aparate. Tada sam otišla u Međugorje.
Nakon što mi je svećenik na ispovijedi rekao da ga je gotovo i da ga pustim, bila sam shrvana. Te noći dugo nisam mogla zaspati. Razmišljala sam o Jakovu, koji se u bolnici borio za život. Kako svećenik može tražiti da odustanem? Zar netko može odustati od vlastitog djeteta? Tada sam prvi put upitala Boga zašto dopušta da djeca umiru. Kako može biti toliko nepravedan? I dok sam, tako, plakala u međugorskoj sobi, okružena drugim ženama, u jednom trenutku sam u glavi čula pjesmu: „Ostani s nama jer večer je…“ Sljedećeg jutra sam se probudila u potpuno drukčijem stanju, mirna i s pjesmom na usnama. Pjevala sam i na putu prema Karlovcu.
Nakon povratka iz Međugorja Jakova sam zatekla u jako lošem stanju. Prišla sam njegovu krevetu, stavila mu plavi jastučić iz Međugorja pod glavu i dugo mu pjevala. „Dođi, dođi nam, Gospode… Mir nam svoj podaj, Gospode…“ Sljedeća dva dana, u ponedjeljak i utorak, bez prestanka sam pjevala. Držala sam Jakova za ruku, milovala ga po nježnoj kosi, pjevala i opraštala se od svojeg sina. Jakov je preminuo 6. listopada 2010. godine. Toga jutra probudili smo se u šest sati. Ja sam spremala stvari za bolnicu, a Branimir je nazvao dežurnog liječnika. Dugo su razgovarali. Kada se vratio u dnevnu sobu, rekao je: „Jakov je umro.“ Odjurila sam u našu sobu, udarila rukom u ormar i vrisnula. Gotovo je.
Pjesma na Jakovljevu pogrebu
Nakon toga smo krenuli prema Zagrebu kako bismo se oprostili s Jakovom. Ušli smo u mrtvačnicu i stali pokraj Jakovljeva tijela. Do tada nisam vidjela mrtvu osobu. Jakov je bio prekrasan, miran, spokojan i bez boli. Primijetila sam da ima svezane ruke. „Odvežite ga, molim vas. Jakov više nikada neće biti svezan“, zapovjedila sam čovjeku koji je stajao pokraj nas. Sljedećeg dana tijelo su prebacili u Karlovac. Obukli smo ga u bijelo judo odijelo i umotali u dekicu koju sam mu kupila nekoliko dana prije. U lijes sam stavila njegovu plavu krunicu, nekoliko jastučića i dva omiljena plišanca.
Jakov je pokopan u subotu. Na sprovodu se okupilo mnogo ljudi. Bio je maglovit dan. Sunce je zasjalo kada su iznijeli lijes i nije prestalo sjati do kraja sprovoda. Ljudi su plakali, ali su istovremeno i pjevali. “Mir nam podaj svoj, Gospode”, orilo se po cijelom groblju. I ja sam pjevala s njima. Moja sestra mi je u jednom trenutku šapnula: „Ivančice, ja nisam tužna.“ Samo sam kimnula glavom. Ni ja nisam bila tužna. Na Jakovljevu sprovodu sam osjetila nešto veliko, nešto neopisivo i toliko sveto. To je bio Bog.
Od njegove smrti je prošlo više od sedam godina. Ljudi mi često govore kako ne mogu shvatiti zašto Bog dopušta smrt nevine djece. To je i mene dugo mučilo. Međutim, s vremenom sam dobila odgovor. Jednom mi je poslije mise prišla mlada djevojka, koja zbog svojih godina nije imala značajnog životnog iskustva. „Gospođo Ivančice, mislim da znam zbog čega te mlade nevine duše pate“, započela je. Bila sam iznenađena. „Zbog toga što u tom trenutku svijet stane“, nastavila je. Nije mi bilo jasno o čemu govori.
Zbog čega Bog dopušta patnju djece
Tek sam kasnije, nakon dugog promišljanja, shvatila što mi je ustvari htjela poručiti. Jakovljeva smrt je sve nas, koji smo ga poznavali, doista zaustavila i zamislila. Jakov nas je mnogo toga naučio. Bio je dječak koji je u najvećoj patnji i boli ostao vjeran, radostan, zaljubljen u život i ljude. Naučio nas je zahvalnosti na svemu darovanom, na zdravlju i životu, na našoj obitelji, ali i na poslu, na školi, na svakom proživljenom trenutku.
Tuga zbog gubitka djeteta nikada ne prestaje. Ja taj osjećaj zovem stanjem. Zauvijek sam ostala u tom stanju. Jakov je neprestano u mojim mislima. Dnevno me tisuću stvari podsjeti na njega. Sjetim ga se dok pripremam njegova omiljena jela, kada šećem Karlovcem ili razgovaram s drugim roditeljima koji su izgubili djecu. Vidim ga u drugoj djeci, u njegovim vršnjacima, prijateljima iz škole, koji su u međuvremenu maturirali. Sigurna sam da moja tuga postoji kako bih i ja nakratko zaustavila svjetove svojih bližnjih i potaknula ih na zahvalnost za sve što su primili.
Na prvi Jakovljev rođendan nakon smrti, u svibnju 2011. godine, u Karlovcu je održan veliki humanitarni koncert. Nastupili su Tomislav Bralić i Klapa Intrade, a u dvorani se okupilo nekoliko tisuća ljudi. Toga jutra susjeda mi je donijela letak sa župnim obavijestima. Na dnu letka nalazio se Psalam 118. U njemu piše: „Ne, umrijeti neću, nego živjeti i kazivat ću djela Gospodnja.“ Kada sam čitala psalam, u srcu sam osjetila mir. Napokon sam shvatila kako nikada neću dobiti konkretan odgovor na jedno od najtežih pitanja – zbog čega djeca umiru. Ali, u tom trenutku, s letkom u rukama, spoznala sam kako mi je Bog u toj strašnoj patnji dao snagu, ali i obnovio vjeru. Onu vjeru po kojoj znam da moj sin nije umro, nego živi i kaziva djela Gospodnja.
Nikada nisam pomislila, a kamoli izrekla da je Jakov izgubio svoju životnu bitku. U jednoj svojoj pjesmi Jakova sam nazvala pobjednikom. Bio je malen dječak koji je vodio dugu bitku sa strašnom zvijeri. U rukama je imao mač, ljubavlju okovan. Bio je vitez koji se borio za mene, za sve nas. Poklonio nam je svoj zadnji osmijeh, zadnji stisak svojih ručica, zadnji pogled anđela. Onda je, kada je za to došlo vrijeme, u miru spustio svoj mač i zasluženo otišao na rajske poljane. Jakov je moj maleni i ljubljeni vitez, dječak koji je na trenutak zamislio Karlovac. Dijete koje je na trenutak zaustavilo svijet.
