“Jedan od znakova dolaska Antikrista jest strašno svetogrđe – zajednička Euharistija s protestantima”: Poznati mason i anglikanski svećenik predvodio ‘misu’ bazilici svetog Ivana Lateranskog
Dopuštanje anglikanskim pastorima da koncelebriraju liturgijsku službu na oltaru papinske katedrale bio je uzrok skandala za katolike koji se nikada nije smio dogoditi, prema istaknutom kanonistu, čak i ako je to bio dobronamjeran čin ekumenske velikodušnosti. Podsjetimo Gospa je svećenika don Stefana Gobbija upozorila da jedan od znakova dolaska Antikrista jest strašno svetogrđe – zajednička Euharistija s protestantima
Kontroverza je izbila nakon što je skupina od 50 anglikanskih svećenika iz londonskog područja Fulham predvođena svojim biskupom, anglikanskim biskupom Jonathanom Bakerom, koncelebrirala 18. travnja na liturgiji na oltaru u bazilici svetog Ivana Lateranskog.
U izjavi od 20. travnja, biskup Guerino Di Tora, vikar nadsvećenika nadbazilike, izrazio je “duboko žaljenje” što se to dogodilo, dodajući da je “nesretnu epizodu uzrokovao prekid komunikacija” i da je dopuštanje liturgije bilo u “protivnosti kanonskih normi”.
Objašnjavajući zašto je ta epizoda bila toliko problematična, kanonist otac Gerald Murray, rekao je da je anglikanska liturgija u Lateranu prekršila članak 137. Vatikanskog direktorija za primjenu načela, i Norme o ekumenizmu.
Pravilo dopušta grupi posjetitelja koja nije u punom zajedništvu s Rimom da slavi liturgiju u katoličkoj crkvi, ali samo “ako nemaju mjesto ili liturgijske predmete potrebne za dostojno slavljenje svojih vjerskih obreda”. To “jasno nije bio slučaj”, istaknuo je otac Murray. Rim ima najmanje dvije anglikanske crkve: crkvu Svih svetih i biskupsku crkvu svetog Pavla unutar zidina.
Naglasio je da pravilo nije apsolutna zabrana, jer ovisi o dostupnosti anglikanske crkve. Također se oslanja na razboritost dopuštanja takvog dopuštenja, budući da to ne bi trebalo “implicirati da katolička vlast vjeruje da je anglikanac valjano zaređen i stoga sposoban slaviti misu”.
“Objektivno govoreći,” nastavio je otac Murray, “anglikanska služba pričesti je simulacija mise, a anglikanski svećenik, koji nije valjano zaređen svećenik, nema moć činiti ono što čini katolički svećenik kada posvećuje kruh i vino.”
Od papinske bule Apostolicae Curae iz 1896. pape Lava XIII ., Crkva je službeno smatrala anglikanske redove “apsolutno ništavnim i potpuno ništavnim”, pa stoga anglikanski propovjednici koji su koncelebrirali u Lateranu nisu valjani svećenici, a liturgija nije valjana misa.
Članovi skupine također su bili tradicionalistički “anglokatolički” propovjednici koji odbijaju zaređenje žena i čija je odjeća katoličkog izgleda.
“Taj skandal je uvećan,” dodao je otac Murray, “kada se o ovoj proslavi izvijesti u medijima.” Nadalje, rekao je da ga činjenica da se to dogodilo u Lateranskoj bazilici čini “više vrijednim pažnje”.
Lateran nije samo službeno crkveno sjedište pape kao rimskog biskupa, što je papa Franjo također naglasio u novijim dokumentima , već i “majka svih crkava u gradu i svijetu”, riječi ispisane na latinskom na pročelje crkve.
Stoga bi se moglo činiti da “implicira da je Papa osobno odobrio ovu proslavu”, nastavio je otac Murray, iako je dodao “nema dokaza da je to učinio”.
U svakom slučaju, nastavio je, neki će anglikansko slavlje predvidljivo protumačiti “kao papinsko odobrenje oblika bogoslužja koji objektivno, odbacuje katoličku doktrinu o misi i svetoj euharistiji”.
To stoga znači da “dobronamjeran čin ekumenske velikodušnosti, bez namjere da proturječi katoličkom nauku, postaje skandalozan događaj koji bi mogao dovesti do toga da ljudi dovedu u pitanje nauk Crkve o naravi mise i nevaljanosti anglikanskih redova.”
“Samo iz tog razloga”, rekao je, “ovo dopuštenje nije trebalo dati.”
Dodatna zabrinutost zbog ovog prijestupa bila je činjenica da je glavni slavljenik, anglikanski biskup Baker, sve dok nije imenovan anglikanskim biskupom 2011., bio poznati mason, nešto za što je isprva rekao da je kompatibilno s takvim položajem, ali se onda predomislio nakon razgovora s nadbiskupom Rowan Williams iz Canterburyja. Godine 2014. također se pokazalo da se razveo i sljedeće godine ponovno vjenčao u civilnoj ceremoniji nakon koje je uslijedio blagoslov u anglikanskoj crkvi.
Podsjetimo Gospa je svećenika don Stefana Gobbija upozorila da jedan od znakova dolaska Antikrista jest strašno svetogrđe – zajednička Euharistija s protestantima
U Poruci preko Don Stefana Gobija (br.485. od 31.12.1992.) Majka Božja kaže: „ Više puta sam vam objavila da se bliži kraj vremena i Isusov Dolazak u Slavi. Sada vam želim pomoći da razumijete znakove opisane u Svetom Pismu, koji pokazuju da je Njegov slavni Povratak već blizu.“
Kao prvi znak spominje širenje zablude i od strane katoličkih teologa, drugi znak su ratovi i bratoubilačke borbe, treći je krvavi progon kršćana.
„Četvrti je znak strašno svetogrđe izvršeno po onome koji se suprotstavlja Kristu, tj. Antikristu…“
Tu dalje Majka Božja citira Drugo pismo Svetog Pavla Solunjanima (2,4-9) te nastavlja s citatom iz Matejeva Evanđelja: ‘Kad vidite, dakle, da grozota pustoši, po proroštvu Danielovu, stoluje na svetom mjestu – tko čita neka razumije.’ (Mt 24,15).
Gospa nastavlja u Poruci: „Predragi sinovi, da biste shvatili u čemu se sastoji ovo grozno svetogrđe što je prorekao prorok Daniel.
‘Idi, Daniele, ove su riječi tajne i zapečaćene do vremena svršetka. Mnogi će se očistiti, ubijeliti i prokušati; a bezbožnici će i dalje biti bezbožni, bezbožnici se neće urazumiti, a umnici će razumjeti. Od časa kad bude dokinuta svagdašnja žrtva i postavljena grozota pustoši proći će 1290 dana. Blago onome koji dočeka i dosegne 1335 dana.’ (Dn 12,9-1).
Gospa tumači dalje: „Sveta Misa je svakodnevna Žrtva, čista Žrtva koja se svuda prinosi Bogu od zore do zalaza sunca. Misna Žrtva obnavlja Isusovu Žrtvu na Kalvariji.
Po protestantskom učenju Misa nije žrtva, već samo sveta večera, tj. spomen na ono što je Isus učinio na svojoj Posljednjoj večeri. Tako će se ukinuti slavljenje Svete Mise. U ovom ukidanju svakodnevne Žrtve sastoji se Antikristovo grozno svetogrđe, koje će trajati otprilike tri i pol godine, tj. 1290 dana“
