Je li sakrament ispovijedi utemeljen na Bibliji?

Budući da je Sin Božji, Isus veli za sebe: “Sin Čovječji ima vlast na zemlji otpuštati grijehe” (Mk 2,10); on tu božansku vlast i vrši: “Oprošteni su ti grijesi!” (Mk 2,5; Lk 7,48). I ne samo to, nego snagom svoje božanske vlasti on tu vlast daje i ljudima da je vrše u njegovo ime.

Prema crkvenoj zapovijedi, “svaki vjernik, pošto je došao u godine rasuđivanja, obvezan je barem jedanput godišnje iskreno ispovjediti svoje teške grijehe”. Tko je svjestan da je učinio jedan smrtni grijeh, ne smije primiti svetu pričest, pa makar osjećao veliko kajanje, a da prethodno nije primio sakramentalno odrješenje, osim ako se radi o teškom razlogu da se pričesti, a nije mu moguće pristupiti svećeniku.

Sin Čovječji oprašta grijehe

Grijeh je prije svega uvreda Boga, prekid zajedništva s njim, ali grijeh u isto vrijeme nanosi štetu i zajedništvu s Crkvom. Zato i obraćenje obuhvaća istodobno i Božje oproštenje i pomirenje s Crkvom; i to sakrament Pokore i Pomirenja izražava i liturgijski ostvaruje.

Bog jedini oprašta grijehe. Budući da je Sin Božji, Isus veli za sebe: “Sin Čovječji ima vlast na zemlji otpuštati grijehe” (Mk 2,10); on tu božansku vlast i vrši: “Oprošteni su ti grijesi!” (Mk 2,5; Lk 7,48). I ne samo to, nego snagom svoje božanske vlasti on tu vlast daje i ljudima da je vrše u njegovo ime.

Krist je htio da svekolika njegova Crkva, u molitvi, životu i u djelovanju, bude znak i oruđe opraštanja i pomirenja što nam ga je on pribavio cijenom svoje krvi. Ipak je vršenje vlasti odrješivanja povjerio apostolskoj službi. Njoj je povjerena “služba pomirenja” (2 Kor 5,18). Apostol je poslan “u ime Kristovo”, a “sam Bog” po njemu potiče i preklinje: “Dajte, pomirite se s Bogom!” (2 Kor 5,20).

Isus za vrijeme javnog života nije samo opraštao grijehe, nego je obznanjivao i učinak opraštanja: nakon udijeljenog oproštenja vraćao je bivše grešnike u zajednicu Božjeg naroda, iz koje su grijehom bili udaljeni ili isključeni. Jasan znak tome jest sto Isus grešnike pripušta svome stolu; štoviše, sam sjeda za njihov stol. Taj postupak na iznenađujući način izražava Božje praštanje i ujedno povratak u krilo Božjega naroda.

Krist ustanovljuje sakrament ispovijedi

Dajući apostolima udioništvo u moći opraštanja grijeha, Gospodin im također daje vlast da pomiruju grešnike s Crkvom. Toj crkvenoj dimenziji njihove službe najjasniji je izraz u Kristovoj svečanoj riječi Šimunu Petru: “Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima, a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima” (Mt 16,19). A ta služba “vezivanja i odrješivanja, predana Petru, očito je dana i apostolskom zboru združenom sa svojom Glavom”.

Riječi vezati i odriješiti znače: koga vi isključite iz svoga zajedništva, bit će isključen iz zajedništva s Bogom; koga vi ponovno primite u vaše zajedništvo, Bog će ga također primiti u svoje. Pomirenje s Crkvom neodvojivo je od pomirenja s Bogom.

Krist je ustanovio sakrament Pokore za sve grešne članove Crkve, prije svega za one koji nakon Krštenja padnu u teški grijeh i tako izgube krsnu milost, nanoseći ranu i zajedništvu s Crkvom. Njima sakrament Pokore pruža novu mogućnost obraćenja i ponovnog dobivanja milosti opravdanja. Zato Oci Crkve predstavljaju ovaj sakrament kao “drugu dasku (spasa) nakon brodoloma gubitka milosti”.

Konkretni oblik kako je Crkva vršila ovu vlast primljenu od Gospodina, kroz vjekove se mnogo mijenjao. Pomirenje kršćana koji su nakon Krštenja počinili izrazito teške grijehe (npr. idolopoklonstvo, ubojstvo ili preljub) bilo je u prvim stoljećima vezano uz vrlo strogu disciplinu: pokornici su za svoje grijehe morali vršiti javnu pokoru, često i kroz više godina, prije nego bi primili pomirenje. Ovom “redu pokornika” (koji se odnosio samo na neke teške grijehe) grešnici su bili rijetko pripuštani, u nekim krajevima samo jedan put u životu. U 7. stoljeću irski su misionari, nadahnuti monaškom predajom Istoka, u kontinentalnu Europu donijeli “privatnu” praksu pokore, koja prije samoga pomirenja s Crkvom nije zahtijevala javno i dugotrajno vršenje pokorničkih djela. Od tada se sakrament obavlja na tajniji način između pokornika i svećenika. Ova nova praksa predviđala je mogućnost ponavljanja te je tako otvorila put učestalijem pristupu ovom sakramentu, dopuštajući da se u isto sakramentalno slavlje uključi oproštenje teških i lakih grijeha. To je, eto, u glavnim crtama oblik pokore u Crkvi sve do naših dana.

U promjenama što ih je kroz vjekove doživjela disciplina i slavlje ovog sakramenta, raspoznaje se isto temeljno ustrojstvo. Obuhvaća dva jednako bitna elementa; s jedne strane tu su čini čovjeka koji se djelovanjem Duha Svetoga obraća: kajanje, ispovijed i zadovoljština; s druge strane, tu je Božje djelovanje po zahvatu Crkve koja po biskupu i njegovim prezbiterima u ime Isusa Krista daje oproštenje grijeha i određuje način zadovoljštine; ona također moli za grešnika i skupa s njim čini pokoru. Grešnik na taj način biva izliječen i ponovno vraćen u crkveno zajedništvo.

Obrazac odrješenja upotrebljavan u latinskoj Crkvi, izražava bitne elemente ovog sakramenta: milosrdni Otac izvor je svakog oproštenja. Po Pashi svoga Sina i daru svoga Duha te po molitvi i služenju Crkve, on izvršuje pomirenje grešnika: Bog, milosrdni Otac, pomirio je sa sobom svijet smrću i uskrsnućem svojega Sina, i izlio je Duha Svetoga za otpuštenje grijeha. Neka ti po služenju Crkve on udijeli oproštenje i mir. I ja te odrješujem od grijeha tvojih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

Priznanje grijeha svećeniku

Ispovijed (priznanje) grijeha, i sa čisto ljudskog gledišta, oslobađa nas i olakšava naše pomirenje s drugima. Tim priznanjem čovjek se sučeljava s grijesima zbog kojih se osjeća krivim; preuzima odgovornost za njih i na taj način se ponovno otvara Bogu i zajedništvu Crkve da sebi omogući novu budućnost.

Ispovijed svakodnevnih pogrešaka (lakih grijeha), premda nije nužno potrebna, Crkva je ipak živo preporučuje. Redovita ispovijed lakih grijeha pomaže nam da oblikujemo savjest, da se borimo protiv zlih sklonosti, da dopustimo Kristu da nas liječi te da napredujemo u životu Duha. Primajući češće po ovom sakramentu dar Očeva milosrđa, poticani smo da i sami budemo milosrdni poput njega: Tko priznaje svoje grijehe i osuđuje ih, već djeluje s Bogom. Bog osuđuje tvoje grijehe, pa ako ih i ti osuđuješ, ujedinjuješ se s Bogom. Čovjek i grešnik su kao dvije stvari: čovjek je djelo Božje, a grešnik je djelo čovjekovo. Uništi što si ti učinio, da bi Bog spasio što je on učinio (…). Kad počneš osjećati odvratnost nad onim što si učinio, tada započinju tvoja dobra djela, jer osuđuješ svoja zla djela. Dobra djela započinju ispovijeđu zlih djela. Činiš istinu i tako dolaziš k svjetlu.

Priznanje grijeha svećeniku bitni je dio sakramenta Pokore: “Pokornici moraju u ispovijedi nabrojiti sve smrtne grijehe kojih su svjesni nakon što su se pomno ispitali, čak i ako je riječ o najtajnijim grijesima i počinjenim samo protiv dviju zadnjih od Deset Božjih zapovijedi, jer ponekad ti grijesi teže ranjavaju dušu te su opasniji od onih koji se čine javno”: Kad Kristovi vjernici nastoje ispovjediti sve grijehe kojih se sjećaju, sve ih bez sumnje predočuju božanskom milosrđu da im ih oprosti. Naprotiv, koji rade drugačije te svjesno zataje neki grijeh, ne predlažu božanskoj dobroti ništa što bi im mogla po svećeniku oprostiti. Jer “ako se bolesnik stidi otkriti liječniku ranu, ovaj ne moze liječiti što ne poznaje”.

Budući da je Krist službu pomirenja povjerio apostolima, tu službu nastavljaju vršiti biskupi, njihovi nasljednici, i prezbiteri, suradnici biskupa. Snagom sakramenta Reda, biskupi i prezbiteri imaju vlast opraštati sve grijehe “u ime Oca i Sina i Duha Svetoga”.

Oproštenje grijeha pomiruje s Bogom, ali i s Crkvom. Biskup, vidljivi poglavar mjesne Crkve, već od starih vremena smatran je s pravom kao onaj koji poglavito ima vlast i službu pomirenja: on je ravnatelj pokorničke prakse. Prezbiteri, njegovi suradnici, vrše tu službu u mjeri u kojoj su je primili bilo od svoga biskupa (ili redovničkoga poglavara), bilo od pape na temelju crkvenog prava.

Neki posebno teški grijesi kažnjavaju se izopćenjem (ekskomunikacijom), najstrožom crkvenom kaznom, koja zabranjuje primanje sakramenata i vršenje određenih crkvenih čina; stoga, odrješenje od njih, po crkvenom pravu, mogu podijeliti samo papa, mjesni biskup ili od njih ovlašteni svećenici. U slučaju smrtne opasnosti, svaki svećenik, pa i neovlašteni za ispovijedanje, može odriješiti od svakoga grijeha.

www.medjugorje-news.com/bitno.net