Je li Bog prisutniji na misi nego u mojoj osobnoj molitvi?
Bog nam daje svoju milost na mnoge načine. Dok osobna molitva i liturgija mogu biti subjektivno vrlo moćni, sakramenti su objektivna jamstva.
“Sve je milost!” uskliknula je sveta Terezija od Djeteta Isusa. Dakako, milost, Božje djelovanje u svijetu, nije ograničeno na sakramente. Ipak, liturgija, za razliku od osobnih pobožnosti, čini Božju prisutnost objektivnom. Moramo razlikovati, čak odrediti prioritete, ali ne i suprotstavljati se različitim načinima na koje primamo Božju milost.
Ovako se opisuje liturgija i pobožnosti u tekstu koji je 2001. objavio Dikasterij za bogoštovlje i disciplinu sakramenata, Direktorij za pučku pobožnost i liturgiju (br. 93): Upućujući na vrlo različite situacije i mnoštvo tipova i oblika koji se nalaze u pobožnim praksama, sljedeći je tekst stalno se razvija pozivajući se na niz temeljnih pretpostavki: superiornost liturgije u odnosu na druge oblike pobožnosti; dostojanstvo i legitimitet pučke pobožnosti; pastoralnu potrebu da se izbjegne svaka suprotnost između liturgije i pučke pobožnosti, da se osigura da se njihovi različiti oblici ne brkaju…
U kršćanskom životu možemo opravdano postaviti pitanje: Je li Bog prisutniji na misi nego u mojoj osobnoj molitvi? Drugim riječima, je li milost prisutnija u sakramentima?
Prvo u što možemo biti sigurni jest da je Bog veći od ljudskih situacija i da milost, djelovanje Duha Svetoga u svijetu, nije ograničeno na sakramente. Ipak, sakramenti, koji vidljivo čine nevidljivom stvarnošću, potpora su svekolikom duhovnom životu. Oni su nam izvanjski, kodificirani liturgijom, darovima Crkve i očitovanjima života zajednice. Kao takvi imaju veću objektivnu vrijednost.
Vjernici koji mole krunicu ili obavljaju pobožnost u subjektivnom su odnosu s Gospodinom. S druge strane, u sakramentima, ako daju pristanak vjere, kršćani su sigurni da je Bog na djelu. Nije li to Isus obećao svetom Petru? Katekizam Katoličke Crkve navodi da su sakramenti “‘Božja remek-djela’ u novom i vječnom savezu,” (br. 1116), nakon objašnjenja da (br. 1104): Kršćanska liturgija ne samo da podsjeća na događaje koji su nas spasili, nego ih aktualizira, čini prisutnima, piše Aleteia.
Kristovo vazmeno otajstvo se slavi, a ne ponavlja. Slavlja su ta koja se ponavljaju, a u svakom slavlju dolazi do izljeva Duha Svetoga koji čini prisutnim jedinstveno otajstvo. Ovo je velika utjeha za one koji traže Boga: postoje (liturgijska) vremena i mjesta gdje se Stvoritelj istinski očituje čovječanstvu. Ovu utjehu prati sigurnost da je milost svemoćna. Ipak, Duh Sveti može vrlo snažno djelovati izvan sakramenata. Upao je u dušu Blaisea Pascala tijekom njegove poznate “Noći vatre” i preobražava srca katekumena čak i prije njihova krštenja. Duh Sveti djeluje u svima, samo ako mu otvorimo svoje srce, a osobito ako crpimo iz nepresušnog izvora sakramenata.
