Isus mističarki otkriva tko je zapravo bio sveti Josip
Tko je zapravo bio Isusov hranitelj, sveti Josip i zašto je, unatoč tome što ga nikad nisu dovoljno štovali, bio i bogat milostima?
Sveti Josip, izvanredna ličnost, osim što je najčedniji muž Presvete Djevice Marije, Isusov hranitelj i njihov zaštitnik, također je i čuvar Crkve i moćni zagovornik svih vjernika koji mu se obraćaju. Razmišljajući o liku svetog Josipa, pada mi na pamet preporuka svete Terezije iz Lisieuxa, koja o djelotvornosti molitve upućene svecu kaže: “Tko želi vjerovati, neka kuša, pa će se uvjeriti”!
Ali u svoj toj tajanstvenosti duhovne ljepote, tko je zapravo bio sveti Josip? Časna Marija od Isusa od Ágrede (Ágreda, 2. travnja 1602. – Ágreda, 24. svibnja 1665.) bila je španjolska redovnica, iz reda franjevačkih koncepcionista, koja je primila brojna otkrivenja. Bila je marijanska mističarka i spisateljica, čija je beatifikacija u tijeku. Ono što joj je otkriveno ona je prepisala u neke knjige. Sljedeći ulomak preuzet je iz knjige Marije di Gesù Agreda “Mistični grad Božji”: zahvaljujući njemu moći ćemo bolje razumjeti lik svetog gvardijana crkve sv. Josipa.
Otkrivenja o svetom Josipu „Nije namjera ove Povijesti namjerno pisati o čudesima svetosti svetoga Josipa, niti mi je naređeno da to činim više nego što je potrebno za bolje očitovanje dostojanstva njegove žene i naše Kraljice, prema čijim zaslugama, nakon onih njegovog presvetog Sina, moramo pripisati darove i milosti, koje je Svevišnji udijelio slavnom patrijarhu. Pa čak i ako božanska Gospa nije bila zaslužni uzrok ili oruđe svetosti njezina muža, ona je barem bila neposredni cilj kojemu je bila suđena; naime, Gospodin je svome sluzi Josipu priopćio puninu kreposti i milosti potrebnu da bude dostojan muž i skrbnik one koju je izabrao za Majku.
Svetost svetog Josipa
Svetost svetog Josipa stoga treba mjeriti polazeći od ovog kriterija i od ljubavi i poštovanja koje je sam Gospodin imao prema svojoj presvetoj Majci. U skladu s tom mišlju vjerujem da bi, da je na svijetu postojao savršeniji čovjek i boljih kvaliteta, da bi ga Gospodin nedvojbeno dao njegovoj Majci za zaručnicu; a budući da ga je Bog dao patrijarhu svetom Josipu, on mora biti neosporno najbolji na cijeloj zemlji. Stvorivši ga i pripremivši za tako uzvišene ciljeve, sigurno je da ga je njegova moćna desnica morala učiniti njima podobnim i doraslim; mjera božanskog svjetla morala je biti u odnosu na svetost, kreposti, darove, milosti i ulivene i prirodne sklonosti. Primjećujem razliku između ovog velikog patrijarha i ostalih svetaca. U stvari, mnogima od njih dane su druge usluge i povlastice, ne sve usmjerene na osobnu svetost nego na služenje Gospodinu u ljudima; odnosno bili su zahvaljujući “gratis datae”. Kod svetog Josipa, naprotiv, svi su darovi bili usmjereni na povećanje kreposti i svetosti: što je bio savršeniji i anđeoskiji, to je bio prikladniji da bude zaručnik Presvete Marije i čuvar blaga i otajstva. neba; cijela njegova osoba trebala je biti čudo svetosti, i bila je.
Sveti Josip: milost Božja ispunila ga je od utrobe
Ovo je čudo, posebnom providnošću Gospodnjom, započelo u njemu od utrobe: njegovo je tijelo bilo obdareno uravnoteženim temperamentom, izvrsnim osobinama, sposobnošću za vrlinu, tako da će odmah biti blagoslovljena zemlja i primiti dobro i ispravnih sklonosti. Bio je posvećen u utrobi svoje majke u sedmom mjesecu; kroz njegov život poticaj grijeha ostao je vezan za njega i nikada nije imao nečist ili neposlušan pokret; štoviše, iako mu u ovom prvom posvećenju nije dana uporaba razuma, nego samo opravdanje od istočnog grijeha, njegova je majka osjetila novu radost u Duhu Svetom. Ne shvaćajući svu tajnu, činila je velika djela kreposti i mislila je da će dijete koje nosi biti vrijedno divljenja u očima Boga i ljudi.
Sveti Josip rođen je vrlo lijep i savršen, te je u svojim roditeljima i rodbini izazvao neobičnu radost, sličnu onoj koja se dogodila pri rođenju Krstitelja, makar je uzrok te radosti bio tajnovitiji. Već u dobi od tri godine dobio je savršenu uporabu razuma, kroz ulivenu znanost i novi porast milosti. Bog ga je ispunio milošću Od tog trenutka dijete je po vjeri počelo spoznavati Boga, a po prirodnoj spoznaji Gospodin mu se također objavio kao prvi uzrok i tvorac svega, pa je pozorno slušao i duboko razumio što je rečeno o Svevišnjem i njegovim djelima. Otada je imao uzvišeni dar molitve i kontemplacije i zadivljujuće vršenje vrlina, u skladu sa svojom dobi. Stoga je sveti Josip u dobi od tri godine već bio savršen čovjek u korištenju razuma – što se obično postiže oko sedme godine – i u svetosti.
Bio je drage, milosrdne, susretljive, iskrene naravi, u svemu je pokazivao ne samo svete nego i anđeoske sklonosti i, rastući sve više u savršenstvu, dosegnuo je dob u kojoj se besprijekornim životom vjenčao s Presvetom Marijom. Nakon vjenčanja zauzele su se molitve božanske Gospe da se u njemu uvećaju i utvrde darovi milosti. Uporno je molila Svevišnjega da, ako joj naredi da se uda, posveti njezina muža Josipa kako bi ga prilagodio njezinim najčednijim mislima i željama. Gospodin joj je dao do znanja da joj je udijelio i snagom svoje svemoguće ruke obilato djelovao u duhu i sposobnostima patrijarha svetog Josipa takve božanske učinke koji se ne mogu izraziti riječima; obukao ga je u sve vrline i u sve njegove darove.
Nadalje, ponovno ju je pročistio i ispunio milošću, divno ju je u njoj potvrdio. U čistoći je sveta zaručnica bila uzdignuta iznad najviših serafina, jer je čistoća koju imaju bez tijela darovana svetom Josipu u raspadljivom tijelu i u smrtnom tijelu; slika ili vrsta nečiste stvari životinjske i osjetne prirode nikada nije ušla u njegove sposobnosti. Budući da je bio sačuvan od svega toga, s kristalnom i anđeoskom iskrenošću, bio je spreman biti u društvu i prisutnosti najčišćeg od svih stvorenja; zapravo, bez ove povlastice, on ne bi bio dostojan tako velikog dostojanstva. U ostalim vrlinama bio je vrijedan divljenja i jedinstven, osobito u milosrđu, poput onoga koji se nađe na izvoru da utaži svoju žeđ onom živom vodom koja šiklja za vječni život ili poput materije koja se, blizu vatre, zapali bez ikakvog otpora. .
Umro je iz ljubavi prema Bogu
Najveće uzdizanje ove kreposti kod našeg sveca dogodilo se u onome što je ispričano u prethodnom poglavlju, budući da ga je Božja ljubav razboljela i upravo je to bilo oruđe koje je presjeklo nit njegova života, učinivši ga privilegiranim u smrti. Jer slatke ljubavne tjeskobe nadmašile su i gotovo apsorbirale one prirode, a ove su djelovale manje od prvih. Nadalje, budući da je svetac bio toliko blizu predmeta svoje ljubavi, Krista našega Gospodina i njegove Majke, više nego što ih je mogao ili može imati bilo koji drugi smrtnik, bilo je neizbježno da to najiskrenije i najčistije srce bude potpuno obuzeto osjećajima i u učincima najvećeg milosrđa.
Neka je blagoslovljen Tvorac tako velikih čuda i blagoslovljen neka je najsretniji među smrtnicima, u kojem su sva ta čuda dostojno učinjena! Pravo je da ga poznaju i blagoslivljaju narodi i naraštaji, jer ni s jednim drugim stvorenjem Gospodin nije učinio takve stvari i nijednom drugom nije toliko očitovao svoju ljubav.”
