Hodočasnici iz Livna pješačili 115 km do Međugorja kako bi ispunili zavjet Gospi: Uz molitvu vrijeme brže prolazi i zaboravi se na bol
Hodočasnici Tomislav Mihaljević iz Zagoričana i Mirko Pavić iz Podgradine uputili su se na pješačko hodočašće u Međugorje kako bi ispunili zavjete koje su dali Gospi. „Iscrpljeni smo i asfalt nas ubije, a kad se moli brže vrijeme prođe, osjeti se bolje i zaboravi na bol“, kazao je Mirko. A Tomislav dodaje „Brzo se sve to zaboravi. Čim smo ušli u Međugorje prestali smo razmišljati koliko je teško bilo“.
Dionicu dugu 115 km prepješačili su u tri dana, od Livna do Međugorja, Tomislav Mihaljević iz Zagoričana i Mirko Pavić iz Podgradine, piše Radio Mir Međugorje.
Očekivali smo da će boljeti i noge i prsti, ali tako mora biti. Mozak je odmoran, fizički smo iscrpljeni, ali duhom smo se odmorili još kad dođemo u crkvu bit će potpun osjećaj.
Kao maleni dolazili su s roditeljima u Međugorje, kao odrasli rado dođu kada su god u prilici, dok je Mirku ovo prvo pješačko hodočašće, a Tomislav već ima to iskustvo. „Očekivali smo da će boljeti i noge i prsti, ali tako mora biti. Mozak je odmoran, fizički smo iscrpljeni, ali duhom smo se odmorili još kad dođemo u crkvu bit će potpun osjećaj.“
Na početku hodočašća pratila ih je kiša, onda ih je osvježavao povjetarac, no „zadnjeg dana hodočašća od Gruda bilo je prevruće, preko 30 stupnjeva i bez daška vjetra po asfaltu, stvarno je teško bilo. Sve živo boli, ali je duša puna. Često hodočastimo u Sinj iz Livna, ali ovo je puno zahtjevnije.“
Tomislav je imao korona-tragediju u obitelji, umrlu su mu djed i otac, ali i radost jer mu se rodilo dijete… „Zavjetuje se čovjek i obeća Gospi da će doći ako stvari krenu nabolje i krene se i ispuni zavjet.“
Na hodočašću zahvalnosti je i Mirko jer smatra važnim zdravlje „i da čovjek ostane u vjeri jer samo tako može ići dalje kroz život“.
Iscrpljeni smo i asfalt nas ubije, a kad se moli brže vrijeme prođe, osjeti se bolje i zaboravi na bol.
„Puno ljudi bi trebalo stati na noge i prošetati pa bi puno više cijenili auto i sve blagodati“ reći će Tomislav.
Na putu su molili, osobito pri kraju puta jer im je bilo najteže zadnjih 4-5 km, kazao je Mirko i dodao „Iscrpljeni smo i asfalt nas ubije, a kad se moli brže vrijeme prođe, osjeti se bolje i zaboravi na bol“. A Tomislav dodaje „Brzo se sve to zaboravi. Čim smo ušli u Međugorje prestali smo razmišljati koliko je teško bilo“.
Po dolasku planiraju kratko osvježenje pa ispovijed, pričest, sudjelovanje na svetoj misi i povratak. No kažu kako im nedostaje redovito hodočašće sv. Anti u Šuicu koje su ove godine propustili jer nisu mogli u drugom terminu planirati odlazak u Međugorje.
Prvu su noć prespavali u Brišniku, kada su prošli Tomislavgrad te su jako zahvalni domaćinima, a drugu noć u Grudama. Kazali su kako su ih obitelji pratile molitvama, ali i podsjećale da se pomole za mir u svijetu, da ne bude gladi i da završe krize kako bi ljudi živjeli normalno.
