Gospa u Međugorju nas u svakoj poruci podsjeća na jednu bitnu stvar koju većina ignorira
Gospa, Kraljica Mira, ukazuje se već mnogo godina u župi Međugorje. Ona kao Majka znade da djeci i ono najvažnije, najsvetije može postati svakidašnje, obično, nevažno. Stoga nas još jedanput podsjeća na to da nas vodi k svome Sinu, k vječnomu životu.
Blažena Djevica Marija, jer je majka, dobro poznaje ljudsku dušu i srce.
Ona vrlo dobro zna da čovjek lako upadne u napast i zaboravi da mu je sve što ima darovano od Boga. Čime se čovjek može pohvaliti a da nije primio od Boga?
Život koji imamo, vlastito tijelo, talente, sposobnosti i sve darove primili smo od Darovatelja života i milosti. Ovaj svijet, zemlja na kojoj živimo, zrak koji dišemo i ljudi koje susrećemo također su nam darovani. Isto tako, čovjek je u napasti da se navikne na svoje zdravlje a ne prepozna kako mu je i ono darovano. Možemo se naviknuti i na Gospina ukazanja koja su Božji dar nama, Crkvi i našem vremenu u kojem nam Gospa dolazi pozvati nas i probuditi.
Najveća opasnost je velike, najsvetije stvari pretvoriti u nešto svakidašnje i obično, u rutinu koja ubija dušu i radost. I euharistija i ispovijed kao izvori milosti mogu za nas postati navika i običaj. Tada ostajemo na površini života, prazni i gladni mira, slobode i smisla života. Bog nam šalje Majku svoga Sina koja poznaje naše duhovne bolesti u koje možemo upasti a to su: zaboravljivost, tvrdoća srca, nemarnost, sljepoća i nezahvalnost Bogu za sve što smo primili i primamo od Njega. Stoga nam ova poruka odjekuje u ušima i srcu kao podsjećanje, opomena, upozorenje i majčinski prijekor. došla je probuditi nas, potaknuti i povesti k Bogu za koga nam se treba odlučiti danas, a ne tek poslije smrti.
Gradimo svoj život na onome što je vječno
Djevica Marija, koja nam dolazi iz slave Oca nebeskoga, poznaje bolje od nas sve opasnosti u koje naše duše mogu upasti. Govori nam: „Vi ste toliko slijepi i navezani na zemaljske stvari, i mislite na zemaljski život. Bog me je poslao da vas vodim prema vječnom životu.“ Djevica Marija nam u riječima ove poruke ne otkriva ništa novo nego nas podsjeća da smo zaboravili evanđeosku mudrost. Želi nas podsjetiti na ispraznost zemaljskih stvari i bogatstva.
Netko se satire od truda i rada po cijeli dan, gubi i zdravlje, i san, izlaže se opasno stima, odriče se mnogih stvari da bi povećao svoje imanje, a onda, prije nego primijeti, dolazi čas kad mora sve to ostaviti, i tko uživa sav taj njegov trud? Netko tko u sve to nije upravo ništa uložio, možda netko tko nije ni njegov vlastiti sin. Nije to neka velika božanska objava, ali je korisna životna mudrost. Isus nam u Evanđelju govori također o ispraznosti bogatstva, o ispraznosti i ludosti graditi svoj život na onome što nije vječno.
U Lukinu Evanđelju neki čovjek moli Isusa da posreduje kako bi njegov brat podijelio s njim baštinu. Isus to odbija, govoreći: „Čovječe, tko me postavio sucem ili djeliocem nad vama?“ (Lk 12, 14). Isus upire prstom na korijen svih tih neslaganja među braćom: „Klonite se i čuvajte svake pohlepe: koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje“ (Lk 12, 15). Potom u evanđelju Isus pripovijeda prispodobu o ludom bogatašu, da bismo shvatili koliko je pogrješno sve svoje nade polagati u materijalna dobra.
Isus započinje riječima prispodobu: „Nekomu bogatu čovjeku obilno urodi zemlja…“ A prispodoba završava u noćnom glasu Božjem ili glasu savjesti: „Bezumniče! Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe! A što si pripravio, čije će biti?“ Isus nas uči, a Gospa nas podsjeća na Isusovu mudrost i poziva nas da se „obogaćujemo pred Bogom“. Suprotno od obogaćivanja pred Bogom jest „stjecanje blaga za sebe“. Tko tako čini jest bezumnik koji je slijep.
Nije najvažnija stvar u životu obogatiti se
Bog nam želi otvoriti oči da progledamo u ovo naše vrijeme i govori nam preko Gospe: „Bog me je poslao da vas vodim prema vječnom životu.“ Bog nas Gospa vodi, poziva i usmjerava prema domovini koju više nikada ne ćemo morati napustiti. Zato najvažnija stvar u životu nije obogatiti se. Ludost bogataša iz evanđelja ne mjeri se po onome što on gubi u svom životu, nego po onome što on gubi u drugome životu.
Sveti Pavao nas upozorava: „Ako ste suuskrsli s Kristom, tražite što je gore, gdje Krist sjedi zdesna Bogu! Za onim gore težite, ne za zemaljskim!“ (Kol
3, 1-2). Tražiti ono što je gore ne znači zanemariti svoje interese i zemaljske dužnosti. To znači tražiti ono što moraju tražiti oni koju su „uskrsnuli s Kristom“; tj. novim duhom i novom nakanom. Sveti Pavao osuđuje ono nezasitno lakomstvo što je jednako idolopoklonstvu. Upravo novac za kojim kao opsjednuti tragamo je krivi bog saliven od kovine o kojem govori Biblija, kojem se žrtvuje sve: odmor, zdravlje, prijateljstva, poštenje.
A srce ide za njim, jer gdje ti je blago, tu će ti biti i srce (Mt 6, 21). Budemo li pogled svoj upirali k onome što je gore, tj. na Isusa uskrsloga, vidjet ćemo kako nas sve to ne priječi da tražimo i kruh svagdanji i sve drugo. Budemo li radili s više mira, s nadom besmrtnosti u srcu, s manje egoizma i uznemirenosti, dogodit će se da ćemo bolje obavljati i ovo što je dolje, na zemlji. U prošlim vremenima po našim župama održavale su se pučke misije, a njihovo geslo bilo je: „Spasi dušu svoju“.
Jedino je važno dušu spasiti. Duša je temelj i nositelj svega onog što čovjek jest i po čemu postoji. Spasiti dušu znači biti povezan s Bogom, čistiti svoju savjest pred Bogom u iskrenoj ispovijedi, boriti se protiv svakog grijeha koji bi nas mogao udaljiti od Boga i jedne od drugih.
Gospa kao majka želi nam otvoriti oči za drugu stvarnost
Dok smo ovdje na zemlji zdravi, dok nam sve više-manje ide dobro, nekako lako zaboravimo na dušu i na Boga. Previše smo u žurbi, trci i borbi da što više steknemo, imamo i da si ovdje osiguramo egzistenciju i život. Svi znamo da ćemo sve to jednoga dana morati napustiti ali se opet tako grčevito borimo i držimo ove zemlje.
To su samo znakovi koliko je naša vjera malena, odnosno koliko malo računamo na Boga. A posljedice svega toga su i te kako vidljive. Sve manje imamo vremena jedni za druge, sve je više nepovjerenja među ljudima, susjedima, u obiteljima. Sve je više napetosti, nervoze, straha i tjeskobe u srcu. Gospa kao majka želi nam otvoriti oči za drugu stvarnost, Božju stvarnost koju nosimo u sebi, ali koja je zatrpana i ugušena stvarima i tjeskobnim brigama za ovaj život i svijet.
U ovom zemaljskom životu nam je potrebno puno toga. Mislimo da je važno u životu sve imati. Sve je važno jer sve nečemu služi. Ali kad čovjek umire, kad se nađe pred Bogom, tada je jedino važno da smo dušu spasili i da smo se borili ostati povezani s Bogom. Bog nam šalje Majku svoga Sina Isusa i našu nebesku Majku ovdje, među nas, već 25 godina i četiri mjeseca. Marija nam je govorila: „Ja ću ostati s vama dok mi Svevišnji dopusti; Ja ću vas poticati dok mi Svevišnji dopusti biti s vama; Doći će vrijeme kad ja više ne ću biti s vama.“
Gospina nazočnost i sama Gospa na ovaj način, po ukazanjima, milost je i dar. To je milost i dar Crkvi, dar tebi i meni ako je kao Majku prihvatimo i Njezine riječi pretočimo u život. Neka majčinski pozivi ne budu uzaludni u našim životima i obiteljima. Uzmimo je ozbiljno već danas da nam sutra ne bude kasno.
Autor: Fra Ljubo Kurtović
