Gibonni novom pjesmom pali malo adventsko svjetlo usred tame
Gibonni novom pjesmom pali malo adventsko svjetlo usred tame Na Gibonnijevom novom vinilnom izdanju mini LP-a „U po’ ure“ objavljena je i pjesma „Božjom voljom, svojom voljom“ koje se na albumu našla „greškom“. Gibonni je za Slobodnu Dalmaciju objasnio kako se to dogodilo, a novinar priznaje da su ga religijski motivi u pjesmi, premda je ateist, doslovno “naježili” prenosi portal Bitno.net
U nastavku donosimo tekst svećenika Hercegovačke franjevačke provincije, fra Serđe Ćavara, kojega je ova pjesma također posebno dojmila. Možda se na albumu našla slučajno, ali nam je stigla u pravo vrijeme…
Ne treba biti osobito pametan pa kazati kako je vrijeme kojim smo okruženi nabijeno nekom neobičnom teškoćom, mnogim pitanjima i dubokim tjeskobama. Možda je najteže od svega što ne uspijevamo naći riječi kako bi breme naših dana pravo opisali i izrekli. Dok zadnjim mjesecima naše povijesti pokušavamo dati smisao Zlatan Stipišić Gibonni u svome novome uratku „Božjom voljom, svojom voljom“ poručuje – pronađi svitlo.
Pjesma opisuje osjećajni svijet žene koja čeka povratak muža pomorca. U tom prostoru ponora i tame, okrutne surovosti, vapaji djeluju besmisleno i samo otupljuju glas koji postaje rasparan i suv. Priča nas vodi na prostranstva mora uokvirene zvucima simfonijskog orkestra i partiture Ranka Rihtmana.
Misli tako začas otplove negdje daleko, ali nas i munjevito vraćaju na ulice naše svakodnevice, u naše konkretne brige, u četiri zida. Teško je posložiti nered životnoga bola i briga. Baš zato poruka splitskog kantautora djeluje i proročki:
„Izgubili smo nadu. Bog neka nam prosti.“ Tim riječima Gibonni daje i dijagnozu našega vremena i stanja brojnih duša.
Kao da se u boli jedne tužne žene ogleda tama velikoga broja ljudi koji su izgubili nadu u raznim brigama i pitanjima. I dok se čovjek utapa u svojem labirintu bola, u bespomoćnosti koje gutaju valovi, pogled privlači Raspeti. „Kralju raspeti sakri me u rane.“ On je uporišna točka pjesme. Zapravo, uporišna točka života. Jer, čvrsto stoji križ dok se svijet okreće!
Sveta Edith Stein reče: „Znanost križa se može samo onda postići ako se križ temeljito osjeti. U tu ideju sam oduvijek bila uvjerena te sam rado rekla: zdravo križu, nado jedina!” Samo proživljena bol je autentična. Današnji čovjek bježi od iskustva boli jer se previše navikao na ponuđeni komfor i osiguranu (materijalnu) egzistenciju.
Kao da je sve manje onih koji su spremni boriti se s nedaćama pa uzmiču. Kao da je čovjeku sve teže nositi se s teškoćama. A teškoća i križeva je oduvijek bilo. I oni koji vjeruju olako zaborave da svaka bol može postati preobražena u svjetlu Uskrsa.
Ako je stavimo pod Njegov križ. U potrazi za balansom između Božje i naše volje često smo kao razapeti. I nerijetko se nađemo u tome rascjepu savjesti. Toj živopisnoj unutarnjoj borbi neobičnu finoću i uzvišenost daje ljekoviti vokal Amire Medunjanin.
Ima li na mapi od sudbine svjetla? Može li čovjek naći pokoja kada udes sudbine počinje kovitlati svojom silom? Raspeta bol i Veliki Petak su jako mračni… Ali ipak, i na Kalvariji ima svjetla. Nose ga vjerne žene i Marija. Bol u sebi krije nešto lijepo ako je ta bol dostojanstveno nošena. Na Mariji to najbolje vidimo. Od nedavno joj se u novim litanijskim zazivima obraćamo s: „Majko milosrđa!“ Marija je ugrađena u ovu pjesmu koja najljepšim koncima miješa bol i utjehu.
„Jedino izlazeći iz sebe, samo u pokoravanju volji Božjoj, ostvaruje se Adamova želja za slobodom“, uči Benedikt XVI. Zato nam ova pjesma nudi izlazak i potragu za svjetlom u daljini, pa makar to svjetlo bilo sitno. Na tragu je to Izaijinih proročkih vapaja da nas Bog ne ostavlja i da će poviti rane i dati spokoj duši.
Nada je provirivala kroz škure povijesti po pojedincima koji su se izdizali iznad trenutne boli. To je kršćanski proročki poziv koji odjekuje ovim adventom. Ostavit četiri zida. Ostaviti more vlastitog bola i utopiti ga u beskraj milosrđa. Pronađi svitlo. Bit će dobro!
