Fra Željko Barbarić: “Imao sam tako često priliku upoznati snagu istine koja oslobađa”.

Istina će vas osloboditi, govorio je Gospodin. Kao svećenik imao sam tako često priliku upoznati snagu istine koja oslobađa, na osobit način u sakramentu pomirenja. Kako samo istina zasvijetli kad pred Boga istresemo sve ono što smo godinama sakrivali u nadi da u te kutke nikad nitko neće zaći…

Svaki put kad granična policija uhvati neke krijumčare u krijumčarenju robe ili ljudi, začudim se domišljatosti kojom se služe ljudi koji žele zaobići zakone o prometu ljudi i robe preko međudržavnih granica. Uglavnom se radi o tajnim pretincima, spremnicima, dijelovima u koje se sakrivaju ljudi ili roba. Golom oku je teško primijetiti da uopće takvi pretinci, spremnici i tajni prolazi postoje. Zato krijumčarenje često i uspije. Zbog odlične maske. Zbog neprimjetljivosti.

U našim međuljudskim odnosima, ali i u našem odnosu prema Bogu, mi se često švercamo. Ponašamo se kao šverceri. Krijumčari. Ono što ne želimo da drugi vide i ono što ne želimo predstavljati pred druge, to sakrivamo i kamufliramo, to spremamo u tajne pretince i odjeljke kamo samo mi zalazimo. Drugima ne dopuštamo prilaz tim dijelovima vlastite povijesti i identiteta. I veselimo se kad varka uspije. I radujemo se kad uspijemo nekoga prevariti svojom domišljatošću. I kad sakrijemo tko smo mi zapravo.

S ljudima to još nekako i ide. Prodajemo jedni drugima fore. Pravimo se da je sve u redu. Prešutimo i ono što ne bi trebalo prešutjeti. Koristimo fraze, formule i protokole koji drže podalje sve one znatiželjne oči koje bi htjele nekako vidjeti što se nalazi u čovjekovoj nutrini. Što se nalazi u mojoj nutrini.

Kako to ide s Bogom? Pokušavam li i od Boga sakriti dijelove sebe u one tajne pretince i jedva primjetljive odjeljke u nadi da ih Bog neće primijetiti? I koga ja tu, zapravo, zavaram? Boga? Sebe? Druge?

Istina će vas osloboditi, govorio je Gospodin. Kao svećenik imao sam tako često priliku upoznati snagu istine koja oslobađa, na osobit način u sakramentu pomirenja. Kako samo istina zasvijetli kad pred Boga istresemo sve ono što smo godinama sakrivali u nadi da u te kutke nikad nitko neće zaći… Kao terapeutski savjetnik na praski u psihijatrijskoj bolnici vidio sam kakvu snagu ima istina koju bi pacijenti izgovarali. Njihova priča, njihovo priznavanje istine o sebi i o svom životu je doista imalo ljekovitu snagu.

I onda se opet po tko zna koji put pitam. Zašto se opet tako često sklanjam(o) u zaklon laži? O sebi. O drugima. O vlastitom odnosu s Bogom. Vjerojatno odgovor ili dio odgovora leži u tome što nam se čini da je tako lakše. Jednostavnije se nositi sam sa sobom. I s drugima. Da je jednostavnije i lakše, da je bezbolnije i pristojnije ostaviti stvari onakve kakve jesu

A laž. Ona je prije svega nezdrav način života. A istina? Ona dođe kao lijek. Melem. Spasonosna terapija. Odijelo koje je uvijek tako lijepo obući i pokrivač u koji se uvijek tako toplo pokriti. Istina. Ona nikad ne gubi svoju privlačnost. Ona uvijek iznova dokazuje svoju vrijednost samim tim što je istinita. I nekako uspravna. Poštena. Lijepa. Draga. Slatka.

www.medjugorje-news.com/bitno.net