Fra Slavko Barbarić – Evo što se događa kada postimo i molimo
Fra Slavko Barbarić: Evo što se događa kada postimo i molimo? Čovjekovo je srce Bog stvorio za sebe i ono ne može biti sretno ako Bog nije na prvome mjestu. Kada postimo i molimo otkriva se ono što je bolje i lako se ostavlja ono što nije dobro ili je manje dobro. Zato životna iskustva svetih i mistika nikada ne smijemo promatrati sa stajališta odricanja, nego kao zamjenu.
Dovoljno je da se svatko upita što utječe na njegove konkretne odluke i znat će na kojem je mjestu Bog u njegovu životu. Tek kada Bog postane mjerilo svih odluka i svih djela, može se reći da je Bog na prvome mjestu.
Tako je bilo u Isusovu životu. On je sve činio po volji Očevoj i činio je samo ono što je bilo po volji Očevoj. On je potpuno u Ocu i Otac u njemu. Riječi koje je govorio nije govorio sam od sebe, nego ih je čuo od Oca. Kada se za vrijeme posta u pustinji morao boriti s napasnikom, sve je činio da se Otac proslavi, da se njemu klanja, da se živi od njegove riječi, i nije dopustio da se iskušava Oca.
Kada je proživljavao smrtnu borbu u Getsemanskome vrtu, potpuno se predao Očevoj volji, a na križu je predao svoj duh u Očeve ruke. Bogu pripada prvo mjesto u čovjekovu srcu u svakome trenutku života.
Ako čovjek moli, a ne djeluje, u molitveni duh i molitvene nakane može se lako uvući sebičnost i oholost. Olako se kaže: „Oče, budi volja tvoja“, a očekuje se ipak da bude kako mi hoćemo. Zato se čovjeku koji moli lako dogodi da Božju ljubav, milosrđe i dobrotu mjeri prema onome što je dobio ili nije dobio od stvari za koje je molio. Tako se cijeli molitveni život može pretvoriti u borbu između čovjekove volje i Božje volje.
Što se događa kada postimo i molimo?
Stoga nije pretjerano reći da naša molitva može biti i bezbožna, tj. da ne tražimo ni Boga, ni njegovu volju, ni njegovu ljubav, ni njegovo kraljevstvo, nego da tražimo samo ono što nam može dati. Zato nas Isus upozorava da najprije tražimo kraljevstvo Božje i njegovu pravdu, a da će nam se ostalo nadodati. (Usp. Mt 6, 26-34) Ako ne poslušamo Isusa, molitva će nam biti nadahnuta našim potrebama, i ako nam Bog ne dadne, odvratit ćemo se od njega razočarani jer nam nije dao ono što smo tražili.
Tko, međutim, prihvati poziv i počne moliti i živjeti s kruhom (što praktično znači: tko za vrijeme života s kruhom na dva dana ostavlja sve druge stvari), taj ulazi u proces oslobađanja svojega srca od sebičnosti i oholosti, od navezanosti na svoje želje i prohtjeve, od nezdrave ovisnosti o materijalnim stvarima. Tako se čovjek oslobađa od nezdrave ovisnosti o sebi i drugima i tako se Bogu otvara prostor da zauzme prvo mjesto u čovjekovu srcu. Bog ne zauzima srce da ga zarobi, nego da ga oslobodi, da mu bude svjetlo, put, istina, život, mir, ljubav – da mu bude sve.
Postom i molitvom čovjek se oslobađa i postaje sposoban živjeti život dostojan čovjeka. Treba svakako paziti i nikada ne zaboraviti da je smisao posta i molitve rast u slobodi. Treba biti uvijek toga svjestan, ispitivati se i ne zadovoljiti se lako brojem dana kada smo postili niti mnoštvom molitava koje smo izrekli. Isusov život i suobličavanje njemu ostaje glavno i jedino mjerilo.
U slobodi srca koja raste postom i molitvom te po postu i molitvi koji dobivaju svoj smisao u slobodi srca, čovjek postaje osjetljiviji za svoj odnos prema sebi, prema drugima i prema materijalnim stvarima. Lako ćemo osjetiti ako nam se dogodi da se post i molitva vrte u začaranome krugu neslobode jer će nam tada post postati samo neugodno odricanje od ugodnih stvari, a molitva odricanje od slobodna vremena, i budit će se osjećaj da gubimo vrijeme moleći.
Uvjeren sam da se čovjek nije sposoban odricati ako ništa ne dobiva u zamjenu. Kada postimo i molimo otkriva se ono što je bolje i lako se ostavlja ono što nije dobro ili je manje dobro. Zato životna iskustva svetih i mistika nikada ne smijemo promatrati sa stajališta odricanja, nego kao zamjenu.
Neugodno zvuči za nas „normalne“ kršćane da se netko odrekao obitelji, posjeda, svega, ako ne vidimo da se dogodila zamjena za nešto bolje. Upravo je zato sve manje kršćana spremno radikalno slijediti Isusa: ne vide zamjenu za ono čega se odriču, a o čemu je sam Isus govorio. (Usp. Mk 10, 28)
Kada se u svećeničkome i redovničkome životu živi odricanje, a ne dogodi se ono „stostruko“ što je obećano, tada se gubi smisao za život i rad, javlja se gorčina i nervoza, život postaje prazan i sve se više događaju prave tragedije kod onih koji su poslani naviještati radosnu vijest.
Zato svaki kršćanin, a osobito svećenik i redovnik, mora postimo i moliti. Prakticirajući post i molitvu, on ulazi u tajnu Božjega kraljevstva i Božje ljubavi te biva suobličen Kristu, sposoban darivati svoj život za druge.
