Fra Šimun Šito Ćorić: Preslikajmo jedan uspješan model pronalaska „nestalih“
Imam češće prigodu još uvijek i na ovim švicarskim stranama susretati Hrvate, ali i ljude drugih nacija, koji još tuguju i tragaju za svojim na razne načine stradalima u zadnjim ratovima u Hrvatskoj, BiH i na Kosovu, za čije ni grobove još ne znaju. Za mnoge obitelji na svim stranama mučan i gorak je teret što ne mogu makar do zemnih ostataka svojih „nestalih“. Povodom pronalaska i otkopavanja zemnih ostataka prošlih dana prvih žrtava od 19 vodećih Hrvata Bugojna na Rostovu kao i povodom ovogodišnje proslave već poslovične „Oluje“, bilo bi korisno slijediti primjere nekih u svijetu koji su se suočavali sa sličnim tragedijama. U svoje vrijeme, nešto prije naših tragedija, najprije u Čileu, a onda i u El Salvadoru, pokazao se vrlo učinkovitim jedan način u otkrivanju grobova sa zemnih ostatcima pobijenih. To je bio toliko uspješan model da je ušao i u stručnu psihološko-sociološku literaturu vezanu za fenomene nasilja, osvete, opraštanja, pokajanja i pomirbe. Mislim da bi se taj model i u nas mogao primijeniti, a dodatno bi pridonio kajanju i opraštanju kao psihičkom rasterećenju i nezaobilaznom elementu zdravih međuljudskih i međunacionalnih odnosa.
A sljedeći način iz bijelog svijeta pokazao se vrlo uspješnim. Naime, biskup Rosa Chavez radio je na istraživanju zloporaba salvadorske vojske i policije, koji su bili odgovorni za mnoge „nestale“. Rodbina je htjela doći makar do zemnih ostataka svojih pokojnih, ali vojnici su se bojali išta o tome reći, jer bi ih to otkrilo kao sudionike ubojstava. Po sličnom čileanskom primjeru, biskup je javno ponudio rodbini pobijenih i vojnicima sljedeće: da se vojnici ispovjede kojem hoće svećeniku, naravno s punim jamstvom ispovjedne tajne, a da oni preko svećenika otkriju mjesto grobova pobijenih. Rodbina ubijenih je prihvatila prijedlog čak tog „filtriranog“ kajanja, a mnogi vojnici su jedva dočekali u toj dobrovoljnoj ispovijedi priznati svoju krivnju i barem nešto učiniti za rodbinu onih za čiju su smrt bili suodgovorni.
Vjerujem da bi se i u nas na svim trima vjerskim stranama, kod katolika, pravoslavnih i muslimana, uz preporuke i podršku državnih i vjerskih službenika, takvo nešto moglo i isplatilo učiniti, pa ako bi time došlo i do barem djelomičnog uspjeha. Zapravo, zasigurno bi se u interesu baš sviju isplatilo pokušati, kad ionako, evo, već nakon četvrt stoljeća i više mnogi još uzaludno čekaju da barem dostojno pokopaju svoje pokojne. Očito, još se nije pronašao uspješan put do toga minimalnog čina ljudskosti nakon zločina, bez obzira na to što su u mnogim slučajevima živi i poznati zapovjednici i jedinice pod čijom su se odgovornošću ubojstva događala, kao što je slučaj spomenutih bugojanskih Hrvata.
Znamo da muslimanski vjernici nemaju čin ispovijedi, ali mogu se povjeriti, „ispovjediti“ nekom hodži ili imamu kojeg sami u punoj diskreciji odaberu i u kojega imaju puno povjerenje. Uvjeren sam da bi se u kršćanskoj i islamskoj vjeri na svim stranama našlo toliko zdrave religioznosti i istinski religioznih i dobrih ljudi koji bi u ovakvom jednom iscjeliteljskom procesu željeli i mogli s punim povjerenjem sudjelovati. U ovom kontekstu je posebno važno istaknuti da i prema suvremenoj znanosti zdrava religioznost nužno uključuje vertikalno-horizontalnu dimenziju, to jest zdrav odnos prema Bogu, sebi, bližnjemu i okolišu, a koji isključuje svaku prisilu i nasilje.
www.medjugorje-news.com/fra Šimun Šito Ćorić/hkv.hr
- Božićna osmina – znate li što je?
- Blagoslov kuća – Znate li što znače slova C+M+B na naljepnici za nadvratnik?
- Blagoslov obitelji i domova – zašto je važan i što svaki katolik treba o njemu znati?
- Kada smo u velikoj potrebi – Čudotvorna molitva i litanije sv. Josipu
- Molitva svetom Stjepanu Prvomučeniku
