Fra Jozo Zovko: Moj prvi susret i razgovor sa vidiocima poslije prvih ukazanja
FRA JOZO ZOVKO Mnogi župljani i hodočasnici vole se prisjetiti prvih dana i godina ukazanja. Mjesto u kojemu se živjelo od poljoprivrede – uzgoja duhana i vinove loze te ponešto stočarstva – izraslo je u mjesto koje posjećuju tisuće hodočasnika, mjesto koje budi uspavana srca, u svjetsko mjesto molitve. Tko god ovu župu promatra otvorena srca ostaje zadivljen tolikim brojem hodočasničkih skupina u crkvi, na Brdu ukazanja i Križevcu, kod ispovjedaonica, u Kapelici klanjanja, kod kipa Kraljice Mira pred crkvom, kod Uskrsloga, kraj groba fra Slavka Barbarića…
Nisu samo molitvena mjesta ispunjena moliteljima već je svaki kutak ovoga mjesta ispunjen molitvom pa je, u tom ozračju, teško razmišljati o krizi vjere u svijetu. A započelo je prije četrdeset godina u zaseoku Podbrdo u Bijakovićima, 24. lipnja 1981., nakon čega je, iako toga čovjek i nije mogao biti svjestan, sve bilo drukčije. Donosimo sjećanje tadašnjeg međugorskog župnika fra Joze Zovke na prve dane ukazanja, njegove dvojbe i promišljanja o svemu s čime se iznenada, kao i vidioci, njihovi roditelji i mještani susreo. Fra Jozo, koji je temeljem montiranog političkog procesa, zbog propovijedanja evanđelja, osuđen na tri i pol godine zatvora.
Susret s djecom
Nakon što mi je rečeno da su ukazanja započela i dok smo ja i fra Zrinko tako razgovarali o svemu tome, pred župnim uredom zaustavlja se bus Marinka Ivankovića, Dragina supruga, a iz busa izlaze i prema nama trče djeca puna osmijeha i radosti. I oni kao Draga u Mostaru i časna sestra pred župnim uredom uglas pitaju: “Gdje si ti, fra Jozo?” Smirujem ih i kažem da ćemo razgovarati u župnom uredu gdje uvodim najprije Mirjanu Dragičević – najstarija je, a dolazi iz Sarajeva pa me je strah nije li možda ona donijela drogu. Na pameti sam u tom trenutku imao komunističku taktiku skandalima obezvrijediti Crkvu, kazao je fra Jozo Zovko.
I drugo, Mirjanu nisam uopće poznavao pa sam želio najprije razgovorom s njom eliminirati sumnju na drogu i komunističke podvale. Razgovor sam snimao, a počeo sam pitanjima o Mirjaninoj obitelji, u koju školu ide, što joj rade roditelji, imaju li stan, kakva je učenica, ide li na vjeronauk i na Misu, moli li. Na sva pitanja odgovarala je otvoreno i iskreno. Na pitanje je li ikada išta čitala o Lurdu, odgovorila je da za nj nije čula. Isto je odgovorila i na upit znade li da se Gospa ukazala u tom francuskom mjestu. Razgovarajući, iz police sam uzeo knjigu o lurdskim ukazanjima i pokazao je Mirjani, na što me upitala može li je ponijeti kući. Knjigu sam joj dao, želeći da vidi o čemu se radi. Uvjerio sam se da je riječ o vrlo inteligentnoj osobi koja posve normalno razgovara, o osobi koja, jednostavno, prakticira svoju vjeru. Mirjana me se doimala vrlo tolerantnom i jednostavnom mladom osobom koja živi među ljudima različitih vjera, osobom koja znade kontaktirati i prenositi pozitivno ozračje. U tom sam se razgovoru uvjerio da ona nema ništa s drogom, kazao je fra Jozo Zovko.
Bože, što je ovo?!
Razgovor s Mirjanom trajao je oko sat vremena, a nakon nje nastavio sam razgovarati s Vickom. O svemu je govorila posve jednostavno i otvoreno. Njezine riječi: “Vidjeli smo Gospu… najprije svjetlo… eno Gospe!” te što su jedno drugom govorili, nisu tražile nikakvih komentara. Njezini opisi prvog dana, drugog dana i trećeg dana bili su tako jasni, ali sam u srcu osjećao kako to svatko može reći; kako se to možda njima pričinjava od vrućine, sunčanice, a opet kako možda svime manipuliraju komunisti. Pogotovo mi je to padalo na um jer sam znao da su komunisti uporno tražili moj premještaj s Posušja, a prije premještaja jedanput su me na UDBI ispitivali osam sati. Smetao im je moj rad s mladima, i kad nisam pristao na njihove ucjene, zaprijetili su drugim rješenjem. “Bože, što je ovo?!”- pitao sam se tijekom razgovora s djecom, kazao je fra Jozo Zovko.
Poslije razgovora s Vickom, nastavio sam s Ivankom, čiju sam majku, pokojnu Jagodu, ukopao u svibnju. Ne mogu zaboraviti tu sliku kad Ivanka želi skočiti u grob za svojom mamom, svi smo plakali. Bilo mi je žao te dobre i plemenite žene koju sam dobro poznavao iz crkve, a koja je, mlada, naglo umrla. Sve nas je šokirala njezina smrt. I sad vidim tu djevojčicu koja ne može preboljeti smrt svoje majke. Razmišljao sam da bi ona mogla biti medij jer ako sada sanja o svojoj mami, možda to može prenijeti i na druge. Jednostavno, o svačem sam razmišljao i vrlo sam pažljivo i osjetljivo razgovarao s Ivankom, a ona, još uvijek u crnini, razgovara posve jednostavno. Kad sam je upitao je li vidjela svoju mamu, kazala je kako joj je Gospa obećala pokazati je. Na ponovni upit je li joj je već pokazala, ponovila je da nije, ali da hoće, kazao je fra Jozo Zovko.
Ivanka je tako tvrdo i spokojno o tome govorila, a riječi: “Ne boj se, tvoja je mama u raju” bile su joj dostatne da vjeruje Gospi. Vidio sam da Ivanka ne trpi, na njezino lice vratio se osmijeh. Nakon pet ili deset dana razgovora, odnosno sve do moga uhićenja, vidio sam da Ivanka ne utječe na ostalu djecu. Kao što je danas povučena, takva je bila i tada: nije se isticala niti je osjećala potrebu da bude na čelu, da bude važna, poznata. Prvog dana, nakon Ivanke, razgovarao sam s Ivanom. Njegovi odgovori na svako pitanje bili su da ili ne. Ni jedan svoj doživljaj nije znao opširnije opisati. Pitao sam se je li moguće da se ovom djecom može tako manipulirati, a oni teško da i riječ izgovore, kazao je fra Jozo Zovko.
Tad je došla Marija. Ona je, sa svojim osmijehom, djelovala jako otvoreno, a ujedno i krhko. Jednostavno je iznijela svoje iskustvo. Napokon dolazi Jakov, najmanji i najmlađi među njima. Premda najmlađi, bio je otvoren i simpatičan. I on počinje opisivati svoje iskustvo. Tako su počeli moji susreti s tom djecom i trajali su svaki dan, kako bih mogao saznati što više. Premda nije bilo lako, bilo ih je zanimljivo slušati: Svi vide isto, a doživljavaju različito. Kad sam spoznao da su djeca zaista vidioci, da se zaista Gospa ukazuje, išao sam s nakanom da ostane kronika zapisana njihovim glasom, njihovim riječima. Nažalost, kazete je od fra Zrinka preuzeo biskup i danas sam tužan što nema takve kronike. Nestalo je i bilježnice koja je petnaest dana stajala na Podbrdu i u kojoj su vjernici ispisivali svoje doživljaje, što je uistinu velika šteta.
