Fra Ivo Pavić: Odakle bolest – Tri razloga trpljenja i patnje
Često se čuju pitanja poput ovih: ako Bog želi da budemo zdravi, zašto smo onda bolesni? Zašto trpimo? Odakle bolest, smrt? Je li trpljenja neprijateljica ozdravljenja?
„Bolest i patnja vazda su se brojila među najteža pitanja koja stavljaju na kušnju ljudski život svoju ograničenost i privremenost. U svakoj bolesti možemo nazrijeti smrt.“ (KKC,1500)
„Teologija Starog zavjeta naglašavala je da bog šalje trpljenje, bol, bolesti i zdravlje. Sve dolazi od Boga uključujući i kaznu.
Biblijski pisac vidi tri uzroka zbog kojih je bolest došla na svijet: đavao, Božji sud i grijeh.
Đavao je zaveo već prvog čovjeka, i on se ogriješio protiv Boga i bio zato osuđen. Bolest je ušla u čovjekov život kao posljedica njegova grijeha. Đavao je zaveo već prve ljude, te su okrenuli leđa Bogu i protiv njega griješili. Po đavlu je došla smrt na ljude.
Po shvaćanju biblijskog pisca prije čovjekova grijeha nije bilo bolesti niti smrti. Po đavlu je došla bolest na ljude. Đavao je ušao u život ljudi da ih oplijeni, okrade i uništi (Iv 10,10). Sveti Jakov kategorički odbija misao da bi bolest mogla biti izravno poslana od Boga. Bog daje samo dobre i savršene darove (Jk 1,13)
Papa Ivan Pavao II. U svojem se apostolskom pismu „O spasonosnom trpljenju“ suočava s ovim problemom kršćanskog smisla trpljenja u svijetu i donosi neka objašnjenja. Možemo reći da Papa, polazeći od Jobove knjige, dolazi do tri zaključka:
Trpljenje je kazna zbog grijeha: Bog je pravedan sudac koji nagrađuje, a zlo kažnjava. Uvjerenje onih koji smatraju da je trpljenje kazna za grijeh, ima svoj oslonac na terenu pravde i odgovara izjavi jednog Jobovog prijatelja: Iz iskustva zborim: nesrećom tko ore, i nevolju sije, nju će i požeti“ (Job 4,8 – Spasonosno trpljenje 10).
Trpljenje ima značaj kušnje: Često trpljenje ima karakter kušnje za vjernike. To možemo vidjeti u Jobovom životu. Tu se radi o nedužnom trpljenju koje treba prihvatiti kao otajstvo koje čovjek ne može posve shvatiti svojim umom. Ako je istina da trpljenje ima svoj smisao kao kazna, kad je sjedinjeno s krivnjom, ipak nije istina da je svako trpljenje posljedica grijeha, te da ima karakter kazne. Papa dalje nastavlja: „Job nije bio kažnjen, jer nije bilo razloga da bude kažnjen, nego je bio podvrgnut teškoj kušnji. U uvodu knjige o Jobu vidi se da je Bog dopustio kušnju na izazov sotone, koji je stavio u sumnju Jobovu čestitost: „Zar se Job uzalud Boga boji?
Blagoslovio si djelo njegovih ruku, stoka mu se razmnožila na zemlji. Ali pruži jednom ruku i dirni mu dobra: u lice će te prokleti“ (Job 1,9-11). Ako Gospodin pristaje da iskuša Joba trpljenjem, to čini radi toga da iskuša njegovu pravednost. Trpljenje ima značaj kušnje (Spasonosno trpljenje 12). Na kraju Jobove knjige sam Bog kudi Jobove prijatelje zbog njihovih optužbi i priznaje da Job nije kriv. Vidi se na početku da je sotona dao bolest Jobu po Božjem dopuštenju iako Job nije znao da je to od sotone. Naprotiv, Bog vraća Jobu zdravlje i druge blagoslove.
Trpljenje je poziv na obraćenje: Jobova knjiga vrlo pronicavo postavlja svoj „zašto“ trpljenju? Ona također kazuje da ono sustiže i nedužno biće, ali ne rješava problem. Već u starom zavjetu nalazimo mjesta koja odbacuju misao da bi trpljenje bilo samo kazna za grijeh. Papa dalje nastavlja: Kazna ima smisao ne zato što na zlo odgovara drugim zlo, nego prije svega zato što rađa novom mogućnošću da obnovi dobro u onom koji trpi. To je veoma važan vid trpljenja u objavi Starog i posebno Novog zavjeta. Trpljenje vodi k obraćenju, to jest k obnovi dobra u osobi koja upoznaje Božje milosrđe u tom pozivu na pokoru. Svrha pokore je pobijediti zlo koje pod raznim oblicima stoji skriveno u čovjeku i učvrsti ga u dobu, kako pojedinca samoga u sebi, tako i u odnosu s drugima, a nadasve s Bogom. (Spasonosno trpljenje 14). Svi mi poznajemo osobe koje su u bolesti ili nakon bolesti duhovno ojačale kao kršćani, ili se obratile.
PROSLAVITI BOGA U TRPLJENJU I BOLESTI
Posljedice bolesti i trpljenja mogu biti na slavu Božju. Imamo odlomak u evanđelju kada su učenici pitali Isusa: „zašto se čovjek rodio slijep, tko li sagriješi, on ili njegovi roditelji: Isus odgovori: Niti on, niti njegovi roditelji, nego ej to zato da se na njemu očituju djela Božja (Iv 9,3 i Iv 11,4). Katolička tradicija je uvijek naučavala da Bog može dopustiti trpljenje i bolest z naše dobro, za nutarnje čišćenje i posvećenje ili povratak Bogu. Ova katolička nauka stoji u potpunom skladu s naukom koju je sv. Otac Papa Pavao II. Izložio u svojoj apostolskoj poslanici o ljudskom trpljenju. Bog dakle može pripustiti patnju i bolest nekima da bi ta osoba ili drugi, imali duhovnu korist.
MacNutt u svojoj knjizi „Snaga koja ozdravlja“ tvrdi da su u dugoj kršćanskoj povijesti postojale svete osobe koje su slobodno prihvatile trpljenje ujedinjujući se s Kristovim patnjama na križu“ Jedan takav primjer je Marta Robin (1902-1981). Njezin život bio je čudo mnogim ljudima. To je francuska mističarka koja je živjela pedeset i jednu godinu hraneći se isključivo od Euharistije. Bila je paralizirana i nije mogla ništa jesti, niti je mogla spavati. Jednoga dana 1930. Godine Isus joj se ukazao i pitao da li želi trpjeti za svećenike koji napuštaju zvanje. Ona je odgovorila potvrdno i do kraja života je bila bolesna. MacNutt objašnjava da je važno prepoznati da u samo „neki“ pozvani trpjeti s Kristom, a nikako svi. bolest je zlo na fizičkoj razini i često na duhovnoj.
NEKA MIŠLJENJA O TRPLJENJU
U svojoj knjizi „Trpljenje u bolesti“ Monge piše da nitko nije indiferentan prema trpljenju i bolesti i da svaki čovjek treba dati vlastito tumačenje. On kaže da su četiri aspekta trpljenja: trpljenje je posljedica krivnje i grijeha, ima pedagoški značaj, može biti kušnja i prigoda susreta s Bogom, može biti solidarnost.
U svojoj knjizi „Hodati zajedno“ Szentmartoni nabraja jedanaest različitih tumačenja vlastitog trpljenja. Duhovna tradicija u bolesti i trpljenju vidi sredstvo duhovnog rasta u ljubavi prema Bogu. Postoji naime u kršćana stanovit stav prema bolesti kao znaku osobite ljubavi Božje. Taj stav prema kojemu je bolest znak posebne Božje ljubavi u literaturi naziva „dolorizmom“. Je li moguće da Bog svoje najvjernije prijatelje kuša tako da im šalje neizlječivu bolest?
Sotona donosi bolesti ljudima i uvjerava ih da je to za njih volja Božja. Borba protiv bolesti se uspoređuje s borbom protiv sotone. Tu borbu Crkva nastavlja u ime Isusovo, kaže Grua. Doktor kliničke psihologije Gonzales objašnjava kako je korisno i prikladno naučiti gledati svoje bolesti i tegobe u povezanosti s Bogom jer na taj način rastemo duhovno. Iskustvo svetaca nam potvrđuje istisnutost ovih riječi.
ZAKLJUČAK
Božji odgovor na problem patnje i bolesti je zdravlje, zato svaki govor o patnji, bolesti, smrti, oslonjen na objavu Božju mora biti ogrnut plaštem vjere, nade i ljubavi. Sveti Pavao je posvjedočio: Siguran sa da nas neće ni smrt, ni život, ni anđeli, ni poglavarstva, ni sadašnjost, ni budućnost, ni sile, ni visina, ni dubina, ni bilo koje drugo stvorenje moći rastaviti od ljubavi Božje, koja je u Kristu Isusu, Gospodinu našemu“ (Rim 8, 38-39). Od Boga dolazi svaki blagoslov a ne bolest.
Njegov jedinorođeni Sin Isus Krist je poslan ozdraviti bolesne. Katkad Bog može dopustiti sotoni da nam donese bolest ii trpljenje radi nekoga dara. Ako strpljivo podnosimo bolest i trpljenje, pobjeđujemo sotonu i lakše ozdravimo. Bog nikoga ne kažnjava bolešću, trpljenjem ili smrću. Treba napustiti misao da Bog šalje bolest da čovjeka kazni ili zdravlje da ga nagradi. Ako Bog želi da trpimo i budemo bolesni, od koga ćemo onda tražiti ozdravljenje i utjehu? Možda od đavla ili vrača? Bog ne šalje bolest, već zdravlje.
“Molitvom do zdravlja – fra Ivo Pavić”.
