Evo zašto svećenik na misi ljubi oltar
Liturgijski običaj ljubljenja oltara jedan je od najstarijih, a datira još iz 4. stoljeća. Prije svakog misnog slavlja svećenik (i đakon) pristupi oltaru i poljubi ga.
Nekima se ova praksa čini prilično čudnom, budući da su oltari materijalni objekti od kamena ili drveta i čini se da ne zaslužuju nikakvo posebno poštovanje. Koje je značenje iza ovog drevnog običaja?
Ljubljenje svetih i svetih predmeta dio je raznih svjetskih religija već tisućama godina. Praksa dolazi iz kultura u kojima se poljubac smatrao znakom poštovanja ili se koristio kao pozdrav i prirodno se primjenjivao na predmete koji predstavljaju božansko, piše Aleteia.
Izvan poganskog bogoslužja u nekim je kulturama također izrasla tradicija ljubljenja stola za večeru u posebnim prilikama. Kako su kršćani razvijali liturgiju, prilagođavali su običaje iz vlastite kulture i davali im novo značenje. Ljubljenje oltara bilo je jedno od njih i brzo se povezalo s postupcima svećenika na misi. Bogu posvećena Oltar dobiva svoju važnost u vezi sa svetom žrtvom mise koja se na njemu slavi. Za tu je svrhu izdvojena i biskup je posvećuje kada se postavlja u novu crkvu.
Ceremonija posvete na neki način oponaša krštenje novog kršćanina jer biskup koristi sveta ulja za blagoslov oltara i oblači ga u bijelu odjeću nakon što su molitve završene. Ljubljenje oltara može se promatrati kao odavanje počasti posebnoj ulozi koju ima u liturgiji i posvećenju kojega je dao biskup. Simbolično se često kaže da oltar predstavlja Isusa Krista, “ugaoni kamen” Crkve (usp. Efežanima 2,20). Tijekom povijesti liturgije svećenik bi ponekad poljubio oltar prije blagoslova naroda, simbolizirajući kako blagoslov dolazi od Boga, a ne od svećenika. Osim toga, s vremenom su se u oltar umetale relikvije svetaca i kad bi svećenik poljubio oltar, ljubio bi i relikvije.
Iako je istina da su oltari materijalni objekti, oni su odvojeni za određenu svrhu i ljubljenje oltara prepoznaje njegovu povlaštenu ulogu i odnos s božanskom žrtvom Isusa Krista.
