Evo zašto pričest na ruku nije dobra i zašto se njome vrijeđa Gospodin
O sv. pričesti na ruku, zašto ona nije dobra i zašto se njome vrijeđa Gospodin, kako se kroz povijest Crkve nevoljko (uz protivljenje Pape) ipak dogodio ovaj način, koji je trebao biti SAMO u biskupijama gdje se već proširio taj način, a ne u drugima, itd. :
-Koncil iz Trenta 1545-1565) : Činjenica da samo svećenik daje Svetu Pričest sa svojim posvećenim rukama dio je Tradicije Crkve. Sv. Toma Akvinski: “Svete Prilike se mogu doticati samo s posvećenim rukama, nikome drugome nije dozvoljeno doticati ih.“ (Summma Theologica, III,82)
-Tridentski koncil u VIII poglavlju dekreta o presvetoj Euharistiji govori: “Običaj u Crkvi je uvijek bio takav da svjetovnjaci primaju Pričest od svećenika. Taj običaj potječe od apostolske predaje.
Sv. Toma Akvinski (1225. – 1274.): “Zbog poštovanja prema tom sakramentu (Presvetoj Euharistiji), ništa ju ne smije dotaknuti što nije posvećeno; zato su korporal i kalež posvećeni, a tako i svećenikove ruke, da mogu dodirivati taj sakramenat.“ (Summa Theologica, III. dio, P. 82, članak 3 – 8.)
Tridentski sabor (1545. – 1565.): “Kod sakramentalnog primanja je u Crkvi Božjoj uvijek bio običaj da laici primaju pričest od svećenika, a da svećenici kod slavljenja mise pričešćuju sami sebe [kan. 10]; taj običaj koji potječe od apostolske predaje treba zadržati po pravu i po redu.“
Znaci Toma Akvinski i Tridentski sabor nam govore da pričest na jezik od svećenika potječe od APOSTOLSKE PREDAJE.
Sabor u Zaragozi (380.): Izopćio sve koji se usude primiti Svetu Pričest na ruku. To je potvrdila sinoda u Toledu. Ekumenski sabor u Carigradu (680.- 681.): Zabranio vjernicima da primaju Presvetu Hostiju u svoju ruku, prijeteći prijestupnicima s izopćenjem. U ” Liber pontificalis” zborniku koji donosi Disciplinu i Liturgiju Rimske Crkve prije šestoga stoljeća stoji da je Sveti Papa Siksto I. naredio: “Nitko, osim onoga koji predvodi liturgiju, ne smije dodirivati Sveta Otajstva.”
Na prvom saboru u Toledu (400.g.) preciziran je način primanja Svete Pričesti: “Tijelo Gospodnje neka se onomu koji se pričešćuje položi u usta. ”Sv. Eutihijan, papa od 275. do 283. godine, zabranjuje laicima nošenje posvećenih prilika bolesnicima, kako ih ne bi doticali rukama: “Neka se nitko ne usudi predati Pričest svjetovnjaku ili ženi kako bi ih odnijeli bolesniku.”
Sabor u Rouenu oko 650. godine zabranjuje služitelju Euharistije da stavlja posvećene prilike na ruku pričesnika-laika: “[Prezbiter] neka također pazi da ih [vjernike] pričešćuje iz vlastite ruke; neka nijednome svjetovnjaku niti ženi ne stavlja Euharistiju u ruke, nego samo u usta uz ove riječi: ‘Gospodinovo Tijelo i Krv bilo ti na oproštenje grijeha i na život vječni’. Ako netko to prekrši, neka se ukloni od oltara, budući da prezire svemogućega Boga i obeščašćuje ga, koliko to do njega stoji.”
Šesti Ekumenski Koncil u Konstantinopolu (680-681) – Zabranjuje se primanje Hostije na ruke vjernika pod prijetnjom ekskomunikacije. Da, sv. Bazlije Veliki spominje da se pričest na ruku davala.. ALI, samo u ekstremnim uvjetima kao kad su kršćani bili pod progonima i bilo im je dozvoljeno držati Presveti Sakrament u kućama te u slučaju bolesti i sl. sto je sprječavalo osobu da klekne/primi na jezik. Isto tako, detalj koji se skriva a mijenja jako puno toga i potvrđuje da ovo danas nema veze sa tim je sljedeće: gdje se pričest dijelila na ruku, to se činilo na način:1) da se euharistijske prilike nisu smjele doticati prstima, već su se izravno unosile u usta2) se za to upotrebljavao posebna liturgijska tkanina koja se stavljala na ruku tako da bi se izbjegao doticaj s dlanom.
Isto tako spominje se hrabro i Papa VI i Memoriale Domini iz 69e koja vam ide sve samo ne na ruku, koje je izglasano tajnim glasanjem u vezi pričesti na ruku , no ne spominje se druga strana medalje, kao i sa većinom kako vidimo, pa evo nekih pozadine i detalja oko svega toga, pa idemo i to obraditi tj. odgovori na to i vidjeti sto je sve prethodilo tim odlukama.
-1965.g.-pojedini nizozemski biskupi, pod utjecajem masonerije, bez ikakve ovlasti ili odobrenja Svete stolice u svojim biskupijama uvode pričest na ruku.
-1965.g.-Papa Pavao IV u svojoj enciklici “Mysterium Fidel” zahtjeva od nizozemskih biskupa da svugdje vrate tradicionalni način pričešćivanja. Biskupi se oglušuju na papin zahtjev a novi način pričešćivanja sve se vise širi, prijeteći da zahvati i susjedne zemlje, a postoji i opasnost od velikog raskola Crkve
-1969.g.svibanj- da bi lokalizirao požar neposluha, Sveti otac Papa izdaje instrukciju “Memoriale Domini”, kojom se predviđa da se pričest na ruku može održati samo tamo gdje se već raširila!
Suprotno papinoj želji da ograniči širenje pričesti na ruku, njegova se zapovijed tumači kao zeleno svjetlo. Moderni način pričešćivanja probija granice Nizozemske nezadrživo se šireći najprije u Francusku i Belgiju, zatim u Njemačku i druge zemlje Europe
-1969,g.studeni- Papa Ivan Pavao VI izdaje novu instrukciju “Studiose ob sequatur” kojom još jednom poziva sve odgovorne da vrate stari način pričešćivanja ili da barem nikoga ne prisiljavaju na novi način primanja svete Pričesti. U istom dokumentu Sveta stolica svu odgovornost u vezi novog načina pričešćivanja prebacuje na mjesne biskupe, Papa Ivan Pavao VI odobrio je primanje svete Pričesti stojeći svima onima koji zbog starosti bolesti ili nekog drugog razloga ne mogu kleknuti. Onima koji bi htjeli i mogli kleknuti jedino uz pomoć klecala ili pričesnih klupa, u većini crkava to nije moguće, jer su pričesne klupe odstranjene.
“Dana 28. svibnja 1969. Kongregacija za bogoštovlje izdala je Memoriale Domini, u kojem stoji: “Iz primljenih odgovora, jasno je da daleko veći broj biskupa osjeća da sadašnju disciplinu [odnosno, pričest na jezik] ne treba mijenjati, dapače – ako bi se mijenjalo, bilo bi to uvredljivo za senzibilitet i duhovno razumijevanje samih biskupa i većine vjernika.“
Unatoč ovome, 1969.-e papa Pavao VI. odlučio je ipak postići kompromis sa svojim neposlušnim biskupima u Europi. S obzirom na “težinu pitanja”, Papa nije odobrio pričest na ruku. On je, međutim, pristao na davanje indulta – iznimke u zakonu – pod određenim uvjetima: prvo, indult se ne može dati u zemlji u kojoj pričest na ruku nije već bila ustaljena praksa; drugo, biskupi u zemljama u kojima je utvrđena takva praksa moraju ga odobriti “tajnim glasovanjem i dvotrećinskom većinom.”
Osim toga, Sveta Stolica je donijela nekoliko propisa vezanih uz indult za primanje pričest na ruku, po kojima nepoštivanje tih propisa može rezultirati gubitkom dozvole. Među tim propisima su: poštivanje laika koji nastavljaju tradicionalnu praksu (primanja klečeći i na jezik), održavanje kod laika pravilno poštivanja Euharistije, jačanje vjere laika u stvarnu prisutnost Krista u Euharistiji i provjera ostaju li ostaci ulomaka na dlanu.
Dakle, zahtjev je bio moguć samo u onim situacijama u kojima je već postojala zlouporaba prijema pričesti na ruku. Gdje se to nije dogodilo, nije se moglo tražiti. Ali što se zapravo dogodilo? U početku su slijedili ovaj kriterij, a tada je gotovo svaka biskupija zatražila i dobila indult, i tamo gdje nije bilo nužnosti za to.
Kardinal Knox, koji je bio prefekt Kongregacije za bogoštovlje, također je prihvatio zahtjeve drugih biskupskih konferencija. Ideja Memoriale Dominia bila je legalizirati zlouporabu gdje nije bilo uspješno uklonjena, ali kateheza je još uvijek bila potrebna prema tekstu upute, kateheza koja bi naglasila zasluge prakse primanja pričesti na jezik i rizike koje nosi nova praksa, u prvom redu raspršivanje fragmenata Hostije. Kateheza nije trebala promicati pričest na ruku, već je na neki način obeshrabriti, bez izravne zabrane. Koja je točno logika stajala iza te zamisli, ne znamo, ali znamo što joj je uslijedilo.
Ova liturgijska zlouporaba utvrdila se u Crkvi kao liturgijska norma i pokazatelj je opće anarhije u Crkvi i nepoznavanja nauka Katoličke Crkve ne samo među vjernicima, već i među svećenicima i biskupima. U svakom slučaju, kad se govori o pričešćivanju na ruke, nitko informiran ne može se pozivati na indult pape Pavla VI, pošto se nijedan od uvjeta za indult nije poštivao čak i kod onih kojima je bio namijenjen, a o onima kojima nije bio namijenjen da ni ne govorimo.”
Papa Ivan Pavao II upitan o novom načinu pričešćivanja na ruku, dao je jasan odgovor: ”Ali ja kažem da nisam za to i ne mogu to preporučiti” Svoj stav potvrđuju za vrijeme posjeta Njemačkoj, kada su ga novinari u Fuldi pitali zbog čega onda i sam dijeli pričest na ruku. Odgovorio je: ”Ja sam osobno protiv toga, ali se pokoravam odluci vaših biskupa” ”Uostalom, pogledajmo zemlje koja su bila žarišta širenja te prakse. Nizozemska, Belgija, Francuska i Njemačka. To su danas zemlje u kojima najviše cvijeta kršćanstvo, zar ne? Ne, nisu. To su zemlje u kojima je kršćanstvo na korak do toga da postane tek nezanimljiva uspomena.”
Kardinal Sarah, prefekt Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata više puta je kritizirao primanje Pričesti stojeći i na ruku i rekao da su to sve đavolji napadi na Euharistiju.
Uredio: Petar Salečić, izdavačka kuća Kyrios
