Evo kako na svetkovinu Božjeg milosrđa možete primiti potpuni oprost
Prva nedjelja nakon blagdana Uskrsa već više od 20 godina rezervirana je za proslavu svetkovine Božjeg milosrđa.
Svetkovinu je proglasio sveti Ivan Pavao II. u jubilarnoj 2000. godini kada je i kanonizirao poljsku redovnicu Faustinu Kowalsku. Inače, uspostavljanje blagdana je u objavama spomenutoj svetici zahtijevao sam Isus.
Uz ovu svetkovinu Crkva podjeljuje i potpuni oprost onima koji ispune određene uvjete.
Kako stoji u dekretu Deius Cuius Misericordia (hrv. Bože, čijemu milosrđu nema mjere), koji možete pročitati na portalu bozjemilosrdje.net, potpuni oprost podjeljuje se “uz uobičajene uvjete (sakramentalna ispovijed, euharistijska pričest i molitva na nakanu svetoga oca) vjerniku koji na drugu vazmenu nedjelju, odnosno nedjelju Božjega milosrđa, u bilo kojoj crkvi ili kapeli, srcem potpuno oslobođenim od privrženosti bilo kakvu, pa i lakomu grijehu, sudjeluje u pobožnostima u čast Božjemu milosrđu ili barem ako pred presvetim sakramentom, javno izloženim ili pohranjenim u svetohraništu, izmoli Očenaš i Vjerovanje te doda pobožni zaziv Milosrdnom Isusu (primjerice; ‘Isuse, uzdam se u tebe’).”
Djelomični oprost podjeljuje se, pak, “vjerniku koji barem raskajana srca Milosrdnomu Isusu upravi propisno odobrenu molitvu”.
“Nadalje, pomorci koji svoj posao obavljaju na neizmjernim morskim prostranstvima; bezbrojna braća koju su ratna pustošenja, politička previranja, surovost mjesta i drugi slični uzroci udaljili od zavičaja; bolesnici i oni koji im pomažu te svi koji iz opravdana razloga ne mogu izići iz svojih kuća ili obavljaju neodgodiv posao na korist zajednice, u nedjelju Božjega milosrđa mogu primiti potpuni oprost ako s potpunim prijezirom prema bilo kakvu grijehu, kao što je prethodno rečeno, i s nakanom da čim uzmognu ispune tri uobičajena uvjeta, pred pobožnom slikom našega Milosrdnog Gospodina Isusa izmole Očenaš i Vjerovanje te dodaju pobožni zaziv Milosrdnom Isusu (primjerice: ‘Isuse, uzdam se u tebe’).
“Ako se toga dana ni to ne mogne učiniti, potpuni oprost mogu steći oni koji se u duhu sjedine s onima koji na redovit način izvrše ono što je za oprost propisano te milosrdnomu Bogu prikažu molitvu i trpljenje svojih slabosti te životnih tegoba, s tim da i oni odluče da će čim uzmognu ispuniti tri uvjeta propisana za stjecanje potpunoga oprosta”, stoji u dekretu.
Crkveni nauk o oprostima
Ponekad se među vjernicima može steći dojam da potpuni oprost znači oprost od grijeha, međutim radi se o oprostu od vremenitih kazni za grijehe.
Svaki teški grijeh ima dvostruku posljedicu: raskida naše zajedništvo s Bogom i lišava nas vječnog života. Oproštenje od vječne kazne (tj. vječnih muka u paklu) ostvaruje se oprostom od krivnje i obnovom zajedništva s Bogom po sakramentu ispovijedi. Pored vječne kazne postoji i ona koju nazivamo vremenitom kaznom od koje se vjernik treba očistiti bilo na zemlji (pokorom i zadovoljštinom) bilo poslije smrti u stanju nazvanom čistilištem. Ili, kako je netko slikovito objasnio, nakon što u ispovijedi zacijeli rana još uvijek na tom mjestu ostaje ožiljak.
No Crkva, vlašću koju je primila od Gospodina, vjernicima (živima, kao i onima koji su preminuli) može dodjeljivati oproste i od tih “ožiljaka”, odnosno vremenitih kazni za grijehe. Ona to čini udjeljujući milosti iz tzv. duhovne riznice Crkve, po zaslugama Isusa Krista i općinstva svetih, pomažući na taj način kršćanima, ali i potičući ih na vršenje djela pobožnosti, pokore i ljubavi.
Oprost je dakle otpuštenje vremenite kazne za grijehe kojih je krivnja već otpuštena po sakramentu ispovijedi, odnosno, dobivanje potpunog oprosta nije zamjena za sakrament ispovijedi.
