Evo kako je raspeće doslovno izgledalo
Raspeće je bilo jedno od najstrašnijih i najbolnijih oblika egzekucije u antičko doba. Rimljani su sproveli na tisuće raspeća, a najpoznatije je naravno ono Isusa Krista.
Ipak, budući da su gotovo svi Isusovi prikazi na križu rađeni stoljećima kasnije, naša je slika Kristove smrti na mnoge načine netočna. Razumijevanje Isusove smrti, iako po naravi jezive i bolne, može nam pomoći da bolje razumijemo nevjerojatnu ljubav koju Spasitelj ima za nas zbog onoga što je bio spreman pretrpjeti.
BIČEVANJE
Raspeću je često prvo prethodio bolni proces šibanja ili bičevanja, kao što je bilo u Isusovom slučaju. Bičevanje je imalo svrhu fizički oslabiti osuđenika i pojačati već ionako bolan proces razapinjanja. Bič se izrađivao od traka kože pričvršćenih za ručku, na čijim se krajevima pričvršćivalo razbijeno staklo, nokti, kosti i olovni utezi. Bič je osmišljen kako bi razderao meso i odvojio kožu i mišiće od kosti. Snažan simbol kruha u Gospodnjoj večeri, koji predstavlja Kristovo tijelo, dobar je podsjetnik na bičevanje koje je Isus izdržao umjesto nas.
Nakon što ga se išibalo, osuđenika se tjeralo da nosi svoj križ kroz grad dok ne stignu na mjesto egzekucije. Za razliku od većine prikaza Isusa kako nosi cijeli križ, osuđenik bi zapravo nosio samo dio križa. To je bilo zbog nevjerojatne težine cijelog križa.
A i zbog toga što je drvo bilo tako rijetko sredstvo da je bilo uobičajeno koristiti već postojeće drvo ili trajni stup kao temelj križa. Činjenica da je Isus možda bio raspet na živom stablu, donosi ljepotu tome da se Isusa naziva stablom života.
LOKACIJA RASPEĆA
Evanđelja nam govore da je Isus bio razapet na „mjestu zvano Golgota“, što na hebrejskom znači lubanja, najvjerojatnije misleći na brežuljak ili malo brdo u obliku gole lubanje. Danas u Jeruzalemu postoje dva glavna tradicionalna mjesta za Golgotu. To su vrh brda u Crkvi Svetog groba i Brdo lubanja, neposredno ispred vrata Damaska.
Prvo mjesto odabrala je Helena, majka cara Konstantina oko 325. godine, zbog nekoliko ranijih tradicija koje su obilježile ovo mjesto. Danas je brdo smješteno unutar ove ogromne crkve pod kamenim pločama, a vidljivi su samo dijelovi izvornog brijega iza staklenih ploča.
Zanimljivo je da zbog ove crkve, uz strme korake koji vode do tradicionalnog mjesta raspeća, često vidimo slike i filmske prikaze koji prikazuju križ na vrhu brda. Međutim, Rim općenito nije razapinjao na vrhovima brda daleko od promatrača, već tik do glavnih cesta i gradskih vrata. Križevi su također bili puno kraći od onih koji se obično prikazuju, kako bi žrtve postavili što je moguće niže, gotovo na razini očiju promatrača. To je bilo zato da bi svi koji su prolazili uživo vidjeli posljedice suprotstavljanja Rimu.
Druga tradicionalna lokacija, Brdo lubanja ili Gordonova kalvarija, identificirana je tek prije 175 godina. Izabrana je zbog izvanredne sličnosti s lubanjom i zbog blizine drevne grobnice, sada poznate kao Vrtna grobnica. Također je prepoznata jer su se po Mojsijevom Zakonu ubijale životinje na sjevernoj strani žrtvenika. Uz ovo brdo sjeverno od Hrama u čijem produžetku je stajao Hram, mjesto se činilo prikladnim za žrtvovanje Jaganjca Božjeg.
PROBODENE NOGE
Godine 1968. u Jeruzalemu je otkriveno nekoliko grobnica iz Isusova doba. Unutar jedne grobnice pronašli su kamenu kosturnicu ili sanduk s kostima, sa čavlima probijenim kroz gležanj kosti pokopanog čovjeka. Taj je nalaz iznimno značajan jer je jedini poznati arheološki nalaz razapetog čovjeka.
Stručnjaci su mogli naučiti nekoliko intrigantnih činjenica iz ovog otkrića. Prvo, čavao nije prolazio kroz prednju stranu noge, kao što se često prikazuje Isusa u umjetnosti, već sa strane gležnja izravno kroz kost. To znači da je kroz svaku nogu prolazio zasebni čavao, s nogama oko križa, a ne ispred.
Arheolozi su također bili iznenađeni kad su pronašli dijelove drva na obje strane kosti gležnjeva. To je dovelo do zaključka da se čavao prvo probijao kroz drvenu pločicu prije no što je prolazio kroz nogu i križ. Pločica bi spriječila pokušaje žrtve ili članova obitelji da otrgnu tijelo sa križa kako bi izbjegli mukotrpnu bol raspeća.
AGONIJA NA KRIŽU
Viseći na križu, žrtva bi bila prisiljena stajati na tim čavlima koji su pribijeni kroz gležnjeve, naizmjenično održavajući svoju težinu na svojim ispruženim probijenim rukama. Taj je proces postajao sve bolniji kako bi se razderano meso na leđima od bičevanja, pritiskalo na križ zbog istovremene obješenosti na rukama i stajanja na nogama.
Žrtve su znale živjeti nekoliko dana na križu prije nego što bi umrle, što Isusovu smrt nakon samo nekoliko sati čini vrlo neuobičajenom. Smatra se da su žrtve umrle od gušenja, odnosno nedostatka zraka uzrokovanog potpunom iscrpljenošću zbog obješenosti na križu.
Spremnost da Isus umre na križu za nas, na tako bolan i agonizirajući način, uči nas o Njegovoj predivnoj ljubavi. Isus je mogao biti ubijen kamenovanjem ili jednim od mnogih drugih načina, ali je umjesto toga odlučio biti razapet.
Podnio je najgori i najstrašniji oblik smrti, kako bi mogao razumjeti i suosjećati sa svojim narodom. Na kraju krajeva, Isus nije umro od fizičke patnje umiranja na križu, već zbog odvojenosti od Oca zbog naših grijeha. Nitko od nas ne može tvrditi da Isus ne može shvatiti našu tugu, tjeskobu i boli, jer je podnio sve to.
Doista, kao što je Izaija proročki izjavio:
„Ali on bijaše ranjen za naše prijestupe, satrt za naše opačine: kazna za naš mir bila je na njemu; njegovim ranama mi smo iscijeljeni.“ /Izaija 53,5
