Zašto hodočasnik ne putuje kao turist: Razlika koju mnogi shvate tek na svetom mjestu
Na prvi pogled turist i hodočasnik mogu posjetiti ista mjesta, hodati istim ulicama i stajati pred istim crkvama. Ipak, njihovo putovanje nije isto. Turist promatra, fotografira i uživa u ljepoti mjesta, dok hodočasnik moli, sudjeluje i traži susret s Bogom. Upravo se u toj razlici otkriva dublji smisao hodočašća.
Hodočašće je poput povratka kući, čak i kada se nalazite na drugom kraju svijeta.
Prvi put kada sam otišao u Rim, bio sam mladi novopečeni suprug. Bilo je to prije 25 godina. Moja supruga i ja otputovali smo u Vječni grad samo s po jednim ruksakom i nekoliko rezervacija u jeftinim hostelima. Još smo bili studenti i zapravo nismo imali pojma što radimo. Nikada prije nismo putovali u inozemstvo.
Gledajući unatrag, sada mi je jasno da nismo ponijeli ni približno dovoljno novca i da smo cijelo vrijeme vjerojatno bili vrlo blizu ozbiljnih problema. Bilo je to vrijeme prije nego što su mobiteli normalno funkcionirali u stranim zemljama, pa nije bilo jednostavno snaći se. Bili smo siromašni studenti i nismo imali ni mobitel koji bismo mogli ponijeti. Pametni telefoni još nisu postojali, pa nije bilo e-maila, digitalnih karata, online ulaznica ni svih drugih pogodnosti koje danas uzimamo zdravo za gotovo.
Naša je sudbina bila lutati Rimom, gubiti se, istraživati, ulaziti u nasumične vlakove i nadati se da su pravi, moliti se da se nekako vratimo kući, nadati se da će muzej biti otvoren ili da će restoran u koji smo slučajno ušli biti dobar.
Cijelo putovanje bilo je veličanstveni kaos. Potpuno neplanirano i spontano, ali proveli smo se nezaboravno. To je bilo prije nego što smo postali katolici, pa su nam crkve tada izgledale poput muzeja. Nismo imali pojma da se u bazilici svetog Petra još uvijek slavi sveta misa, da ondje postoji pokrajnja kapela Presvetog Sakramenta ili da Papa nedjeljom predvodi molitvu na Trgu svetog Petra.
Bili smo ondje zbog povijesti, uzbuđenja putovanja i veličanstvene umjetnosti. Kao obični turisti, doživjeli smo iskustvo koje nikada nećemo zaboraviti.
Prošlog sam tjedna pisao o putovanju u Rim s grupom srednjoškolaca. Bilo je to prvi put da sam u Rim otišao kao katolik. Cijelo iskustvo bilo je potpuno drukčije. Radili smo mnoge iste stvari koje sam radio i prije nekoliko desetljeća — Rim se, uostalom, nikada ne mijenja — jeli smo gelato, posjetili Vatikanske muzeje, Panteon, pili kavu. Ali ovaj put putovanje je imalo posve drugo značenje.
Zadržavali smo se u crkvama. Svakodnevno smo sudjelovali na svetoj misi. Zaustavljali smo se na svetim mjestima i molili krunicu. Penjao sam se na Svete stube na koljenima. Stube su bile istrošene od koljena milijuna hodočasnika, a na vrhu nas je jedan talijanski čuvar ukorio jer smo se predugo zadržali.
Cijeli fokus putovanja bio je drukčiji. Nije se radilo toliko o uživanju u prizorima i zvukovima novog mjesta, nego više o povratku kući. Bili smo skupina katolika iz St. Louisa, na drugom kraju svijeta, ali u Rimu smo bili uvedeni u vlastitu baštinu.
Nismo samo promatrali arhitekturu i slike zbog njihove kulturne vrijednosti. One su za nas bile ukras ljepote koji potiče pobožnost. Tražili smo relikvije i grobove svetaca, a katakombama smo pristupili kao da posjećujemo obiteljsko groblje. Zastali smo i molili na grobu svetog Petra kao da molimo prijatelja kod kuće da zagovara za nas.
U crkvama smo susretali svece i mučenike o kojima smo toliko puta čitali. Njihova fizička prisutnost davala je osjećaj da smo u društvu braće i sestara.
Turist je vjerojatno sretan bilo gdje gdje je zanimljivo, drukčije i zabavno. Prije mnogo godina ne bi mi previše značilo jesmo li otišli u Pariz umjesto u Rim. Iskustvo bi mi bilo slično. U oba grada doživjeli bismo prekrasno kulturno iskustvo.
Ali za hodočasnika Rim je posve drukčiji od Pariza. Rim ima svoje svece i sveta mjesta. Pariz ima svoje. Ta dva grada nisu zamjenjiva.
Turizam ostaje na površini. Kao turist, uglavnom se želim zabaviti i odmoriti. Možda ću posjetiti muzej ili dva, otići u dobro ocijenjen restoran, probati lokalni specijalitet, razgledati znamenitosti i nešto kupiti. Cijenim turizam jer mi daje okus lokalne kulture. To čovjeka proširuje i obogaćuje.
Ipak, turizam je često usmjeren na užitak. Kada idem na odmor, želim raditi ono što me zabavlja ili opušta. To je moje vrijeme za čitanje lagane knjige na plaži i gledanje djece kako se igraju u pijesku.
Hodočašće ide mnogo dublje. Hodočasnici se zadržavaju na svetim mjestima. Čekaju u tišini. Prihvaćaju nelagodu i predaju se molitvi. Putovanje je manje usmjereno na njih same, a više na traženje Boga.
Hodočasnici imaju određeni cilj. Često žele biti u određenom svetištu na određeni blagdan. Čak planiraju i način kako će doći do cilja — najbolje pješice, zar ne? Žele moliti u određenim crkvama, a kada katolik uđe u sveti prostor, osjeća se kao kod kuće, čak i ako je na drugom kraju svijeta.
Hodočašće nije usmjereno na užitak. Ono je žrtveno.
Tijekom našega boravka u Rimu kao hodočasnici, nijednom se nisam pitao propuštam li nešto turistički važno ili jesam li snimio dovoljno fotografija. Nisam putovao da bih pronašao sebe, prikupio priče ili dodao pečat u putovnicu. Putovao sam kako bih susreo Boga u konkretnom, živom iskustvu Njegove Crkve na zemlji.
Kao primjer onoga o čemu govorim, u svakoj crkvi koju smo posjetili zastali smo i otpjevali nešto lijepo, sveto i liturgijsko. Gregorijanski napjev stvoren je za takve prostore, a crkve ožive kada se ispune pjesmom. Crkve nisu građene da budu muzeji, nego živa mjesta bogoslužja.
Primijetio sam da bi, kada bi naša grupa ušla u crkvu, turisti već bili unutra. Razgledavali bi znamenitosti, divili se slikama i kamenoj izradi, možda čitali objašnjenja ili fotografirali. Radili su upravo ono što turisti rade: kretali se od slike do slike, tražeći zanimljiva umjetnička djela.
Ali kada bismo mi počeli pjevati, mobiteli bi se vraćali u džepove, lutanje bi prestajalo, ljudi bi se smirili i zastali. Svi bi tada osjetili svetost prostora, njegovu ljepotu i mir. Kao da se pred njima otkrilo nešto dragocjeno — božanska prisutnost.
Ako je djelo turista promatrati i uživati, djelo hodočasnika jest moliti i sudjelovati.
Ako nikada niste bili na hodočašću, od srca vas potičem da krenete. Možete poći u najbližu katedralu na veliki blagdan, u lokalno svetište ili sve do Rima. Odredište je važno, ali nije cijela bit. Velik dio hodočašća nalazi se upravo u putu na koji nas ono stavlja.
Ne idemo zato da bismo se fotografirali i vratili kući, nego da bismo se povezali sa širom Crkvom i dopustili Bogu da nam progovori na nov način. To je nezaboravno iskustvo, ono koje nama katolicima potvrđuje da smo, gdje god bili i kamo god putovali, kod kuće ako je Bog s nama.
Izvor: aleteia.org
