Vjera je ovisnost… ne možeš se skinuti s nje! – Tonči Huljić o obraćenju, molitvi i prvoj pop-misi u povijesti
Svi znamo za ekscentričnoga glazbenika odjevenog u ekstravagantna odijela čudnoga kroja, a još čudnijeg kolorita. Melodije toga Dalmatinca bez iznimke su preplavile cijele dvije generacije. I danas, dok prelijećemo radiopostaje ili nasumično slušamo Spotify, gotovo je nemoguće da nam uho ne okrzne barem nešto napisano njegovom rukom. Radio je sve – od „vrabaca i komaraca” do najslušanijih i najprodavanijih crossovera u svijetu. No, taj Splićanin nije samo kreator mladih zvijezda ili čuveni marketinški majstor… on je prije svega umjetnik kojega obilježava bodulski temperament i velovaroška dobrota sparena s vrckavom opuštenošću. Mnogi vide i poznaju tu njegovu stranu, ali se ipak rijetko ističe njegov pobožni duh, stvaranje duhovne glazbe, filozofsko-religiozno promišljanje te egzistencijalni strahovi. Ovaj intervju, podijeljen u dva dijela, barem na trenutak sklanja zastor blještavoga uspjeha i pompozne teatralnosti te otkriva nepatvoreno lice našega Huljića donosi portal www.fra3.net a interviu je radio fra Franjo Vasilj.
Tonči, iza tebe su desetljeća nevjerojatne karijere, stotine hitova o ljubavi, životu, radostima i gubicima uz koje su odrastale brojne generacije. Surađivao si s najvećim estradnim imenima, od Graše, Doris, Olivera, Čolića… No mene zanima nešto drugo… Kako to da si usred neviđenog komercijalnog uspjeha i slave, odjednom napravio neočekivani zaokret, odnosno sjeo i napisao pop-misu. Što se prelomilo u tebi da si odjednom osjetio snažno nagnuće zakoračiti u svijet sakralne glazbe?
Jednostavno mi je dodijalo pisati ove “normalne” pjesme. Kao i svaki čovjek, do kraja života trebam učiti i s novim se mučiti. A što je veći izazov, ja sam na njega lakomiji. Više nije riječ ni o novcu, ni o slavi – ili bilo čemu sličnome. Ovdje je riječ o izazovu i želji da me taj izazov iskleše. Mislim da sam iz nutrine uspio iznjedriti dobro djelo. Također mi je drago što je Misa prikazana u Vatikanu i službeno arhivirana sa svom papirologijom. Tu postoji jedan zanimljiv detalj… Kada sam kardinalu, koji je zadužen za sakralnu glazbu, poslao pop-misu, on je bio oduševljen i odmah dao zeleno svjetlo. Ali… problem je bio u tome što sam to poslao s razlogom da čujem njegovo mišljenje, kako bih dobio odgovor idem li u dobrom smjeru. No, on to nije tako shvatio, tako da Misa koja je u arhivima nije original, nego demo-verzija. Također, Misu Mediteranu snimam nanovo, s nekim novim razmišljanjem.
U kojem je razdoblju uopće nastajala i kako si je uspio tehnički složiti, jer je jasno da tako kompleksna forma sigurno zahtjeva konzultiranja sa stručnjacima?
Pa, u onom turobnom vremenu u kojem smo se svi našli – tijekom korone, jednostavno sam osjetio nadahnuće da moram sjesti i pisati Misu. Mogu ti reći da sam uživao u tome. Ali ni to nije bilo jednostavno… Susreti su bili strogo ograničeni. Tako sam svu komunikaciju vodio preko mobitela, najviše s don Šimom Marovićem, kapelnikom u Sv. Duje. On je napisao stotine duhovnih pjesama i završio Papinski institut za svetu glazbu (Sikstinu) u Rimu. Puno mi je pomagao – naročito oko katoličkog poimanja mise, ali i sakralne glazbe uopće.
Koliko mi je poznato, ovo je prva takva misa u povijesti? Što ti je zapravo bio krajnji cilj, misliš li da će zaživjeti u liturgiji?
U pravu si, ne postoji. To je prva pop-misa u svijetu. Doduše, postoji rock-misa koju je napisao Leonard Bernstein u čast Johnu F. Kennedyju, ali pop-misu nitko nije napisao. Jako mi je drago što je to urodilo plodom i siguran sam da na tome neću stati. Po mom mišljenju, nije smisao skladbe da bude moje zrcalo u kojem ću se sebi diviti, a pogotovo da se skladana misa svede na to. Mislim da se treba suživjeti s društvom, kako bi bila izvođena i živa. Dobro, možda netko ne bi izvodio cijelu zbog vlastitih afiniteta, ali sam uvjeren da postoje dijelovi, pogotovo Gloria, koji bi itekako mogli naći svoje mjesto u euharistiji. Siguran sam u to!
Misa je odjeknula… to je sigurno, poznajem dosta ljudi – kako laika, tako i svećenika koji su je slušali, dosta njih čak i uživo. Usprkos tome, ipak mislim da mnogi ne poznaju Tončijevo stvaralaštvo u cjelovitosti. Što bi rekao na to?
Moram priznati da je moj najveći problem zapravo u tome što se previše istegnem u radu, i ponekad idem preširoko. No ljudi prvenstveno znaju moje popularne hrvatske pjesme, a samo poneki pročačkaju i vide što sam radio na globalnoj razini. Neko sam vrijeme bio čak prvi na Billboardu, stvarao sam skladbe od prve do šeste pozicije za Maksima Mrvicu, pisao sam za gudačke kvartete Bond i Wild. Bilo je još toga, ali to su možda bili moji najveći svjetski glazbeni radovi.
U kojem je okruženju nastajalo sve to? Kako si uspijevao istovremeno skladati tako golemu količinu glazbe žonglirajući s potpuno različitim žanrovima?
Za to mi je bio pogodan život u Londonu. Tamo sam, u jednom razdoblju uspijevao sve to stvarati. Sada ne znam je li to bila greška ili ne. Ali s druge strane sam Bog zna što bi danas bilo s obitelji Huljić da sam ostao za stalno živjeti u Londonu. No s druge strane mi je ostao u srcu… Ali volim ga samo na tri, četiri dana. Tomu je tako, jer sebe ne vidim u stalnoj vrevi po kojoj pada neprestana kiša. Mislim… Dalmatinac sam! Moram biti uz obalu da bih stvarao glazbu. Tamošnji stil života, koji mi je bio nametnut: biti stalno u studiju i kontrolirati što rade svi oni koji snimaju moje pjesme, i to od 11 ujutro do 7 navečer. Primjerice, da se klupko života odmotalo drugačije, i da sam recimo radio u nekoj tvrtki, vjerojatno bih u kratkom roku osnovao svoju; nikada ne bih htio samo odrađivati radno vrijeme u tuđoj.
Iz kojeg izvora crpiš toliko nadahnuća? Pretpostavljam da se nešto dugo taložilo u tebi, prije nego što je eruptiralo kroz Misu i duhovnu glazbu… Ovo vjerujem sve zanima: Kako je i kada počeo tvoj osobni put prema Transcendentnome?
Vidi… sada imam 65 godina, a tek prije nekih 16, 17 godina počeo sam svako jutro odlaziti na misu. Možda zvuči naivno i smiješno, ali jednostavno više nisam znao što bih sa sobom. To se ticalo moje egzistencije. Tako je polako počinjalo moje koketiranje s vjerom, isprva onako izdaleka. Počeo sam čitati Bibliju, to me počelo fascinirati. Ali, ubrzo sam počeo primjećivati da nikako nisam mogao ostati koncentriran, a ni skrušen. Bio sam uporan u tome… Pokušavao sam ponovno i polako počeo ponirati u sve to. U početku me jako mučilo traženje doslovne logike i preciznog vremenskog slijeda u Bibliji. Ali to tako ne funkcionira. Ako te neke postulate koji su tamo navedeni uzmeš zdravo za gotovo i pokušaš ih doslovno shvatiti, odmah upadaš u problem. Ako ideš matematički zbrajati koliko je godina prošlo između Adama, Eve i Krista, stvari već u startu ne štimaju. Ali onda kažeš sebi: recimo da ljudi u to vrijeme uopće nisu znali brojati. Ili, neka i jesu znali, koga briga. Za mene nova povijest – povijest spasenja počinje prije 2000 godina i to jednostavno tako prihvatiš.
Što ti vjera znači danas, u praksi? Kad splasne onaj početni entuzijazam, kako izgleda taj tvoj svakodnevni “klič i ples” s Bogom?
Kada dublje uđeš u vjeru, sve te stvari koje poslije doživljavaš poprimaju sasvim drugo značenje. Volim reći da je vjera ovisnost, ne možeš se skinuti s nje. Pokušaj ako možeš! Jednostavno uđe u svaku poru čovjekova bića. Svaki dan obavezno u danu odvojim sat vremena za molitvu. Onaj mir, koji osjetiš u tim trenucima, prije nego što te dan povuče za sobom u svoje obveze je nevjerojatan. S vremenom se svaki dan pomalo “ljuštiš”, polako otpada onaj početni otpor. A ima otpora! Ideš na misu, a zapravo mi se ponekad ni ne da. Treba biti iskren prema tome. Vjerujem da ima dana kada i svećenik dođe slaviti misu, a da mu se ni ne da; možda čovjek ne zna što bi više novo rekao o temi o kojoj propovijeda godinama. Po meni je sve to vrlo ljudski. Ja mislim da Bog voli slabe. Ovo je moja logika – što si Mu bliži, to si slabiji i ranjiviji te zbog toga Njega potrebniji! Ali s druge strane, čovjeka kušnje i napasti više pogađaju, prvenstveno jer vidi više. Ima jedna priča o Padru Piju koja kaže: „Svi mi tražimo mir, ali kad smo predugo u miru, mislim da je lažan i da se pomalo počnemo uvjeravati da smo samodostatni.“ Rekao bih u šali da to znači da su od tebe digli ruke i Bog i đavao. Ima neke logike u tome.
Kada već govoriš o napastima i lažnom miru… Osjetiš li protivljenja na vlastitoj koži kad prioneš raditi na duhovnoj glazbi? Uzvraća li ‘druga strana’ udarac?
Svakako! I drago mi je zbog toga. Mislim da to ponekad znači da sam na dobrom putu. Kad god krenem raditi stvari koje se tiču duhovne glazbe – kao na primjer ovu himnu za Padra Pija koju sada pripremamo kako bismo Misu izveli u San Giovanni Rotondu i organizirali hodočašće u listopadu – i čim se te stvari pokrenu, čovjek automatski postaje izložen preprekama, napadima i strahu. Spominjao sam ti onaj tehnički kvar i sve ostale napade… Primjerice, pet sati prije izvođenja mise u Zagrebu izvođaču je umrla majka. Nadalje, dok smo radili himnu za Padra Pija i taman završili demo-snimku – pokvario mi se laptop jer se po njemu prolio sok. I to baš u trenutku kad je na njemu bila upravo završena misa. Nerado se sjećam toga… To je bio mjesec i pol dana turobnog posla i onda, kad smo mislili da smo gotovi, kompjuter crkne. Srećom, bila je korona, pa ekipa u Zagrebu nije imala drugog posla nego spašavati te podatke. Poslali smo ga u Zagreb u vrijeme kad su autobusi jedva i vozili. I zamisli… nakon što su stručnjaci punih 15 dana kopali po disku, uspjeli su spasiti… Ali samo misu! Ništa drugo, nego samo misu! Ima tu još dosta događaja, ali neću sada previše o tome. Moram naglasiti da se takve stvari ne događaju kada radim komercijalnu glazbu. No još bih naveo nešto što se odvilo kasnije, a događaj je vezan uz rad na himni za Padra Pija. Uglavnom, pukla je cijev od vode i preko noći nam se potopio cijeli studio. Nekomu bi to bilo dovoljno da se preplaši, digne ruke i više nikada ne radi taj duhovni dio posla.
Radiš himnu u čast poznatog, ali i omiljenog sveca cijele Crkve. Otkud u cijeloj priči baš Padre Pio? Što te povezalo s njim?
On je svetac većine ljudi koje ja poznajem, onih koji su mi bliski na nekoj razini. Jednostavno, u mojem životu bilo je određenih poruka koje je trebalo znati pročitati. Čini mi se da sam s vremenom počeo jako dobro čitati te „znakove pored puta“. Moja povezanost s njim rezultat je upravo takvih znakova. U to sam siguran! Ta priča s Padrom Pijom je krenula mojim putovanjem u Italiju početkom siječnja ove godine. Potpuno sam se prepustio tome. Spomenuo bih samo neke zanimljive događaje i susrete. Vjekoslava i ja dolazimo u San Giovanni Rotondo na hodočašće i sastanke u vezi sa skladbom za Padra Pija. Naručili smo taksi i nakon tri dana saznali smo da je čovjek koji nas je vozio duhovno dijete Padra Pija. Taj svetac je imao brojnu duhovnu djecu o kojoj se brinuo za života. Još je zanimljivije to da je otac toga taksista bio njegov osobni vozač.
Filmski scenarij… Sigurno je taj taksist otkrio dosta toga o njemu što te potpuno zaintrigiralo!?
Dosta toga… ali posebno priča koju nam je taj taksist kasnije ispričao. Riječ je o bolnici koju je izgradio Padre Pio. Ne znam koliko je to poznato, ali uza sve obveze, molitve, ispovijedi i duhovne razgovore, uspio je voditi izgradnju tada najveće i najmodernije bolnice u Italiji. Navodi kako je to mjesto postalo veliko okupljalište hodočasnika, zapravo nešto kao Međugorje. Nekada nepoznato mjestašce, sada je poznato hodočašničko mjesto, i to upravo zbog Padra Pija. Crkveni su krugovi pomalo zazirali od njega i njegovih natprirodnih sposobnosti, ali bio je nevjerojatno omiljen među poznatim osobama. Pričao nam je kako nije bilo poznate osobe koja tada nije dolazila Padru Piju, a on bi ih često kudio zbog načina na koji žive, čak i prije nego što bi išta rekli, jer je svima jasno vidio u dušu.
Što te točno u njegovu liku i djelu toliko fasciniralo da si se do kraja uživio u cijelu priču?
Ukratko, sve! Događaje su mi prepričavali ljudi s kojima je bio povezan, tako da sam se mogao do kraja uživjeti u priču. To su mi bile svojevrsne duhovne vježbe. Zanimljivo je i to kako su radnici bili zadivljeni upornošću toga sveca. Govorili su kako je svaki dan nadzirao radove na bolnici. Ali… Veliko ali! Otac onoga taksista kojeg sam već spomenuo… dakle, osobni vozač Padre Pia tvrdio je: „On nikada nigdje nije išao bez mene, a ja sam ga na to gradilište odvezao samo tri puta.” To znači da je imao dar bilokacije – bio je tamo u ispovjedaonici ili ćeliji, a s druge je strane istovremeno pazio na radnike.
Ostavimo li na trenutak po strani čuda i fenomene koji su izvanredni i potrebni Božji darovi, ali koji ponekad mogu zasjeniti samu bit. Radije bih upitao, koji je razgovor prodro duboko kroz slojeve tvoga bića i ostavio najdublji, transformirajući trag?
Pa, riječ je o jednom nevjerojatnom dojmu… Neki će to nazvati koincidencijom, drugi Božjom providnošću ili odabirom. Ja bih rekao da je ovo drugo. Padre Pio je zaređen već s dvadeset i tri godine jer se očekivalo da će, zbog krhkog zdravlja, preživjeti još samo nekoliko mjeseci. Kako je već od pete godine života bio potpuno posvećen Bogu, jasno je da je bio odabran još kao dijete. Ja sam, recimo, s druge strane jedna od onih zalutalih ovčica koje Bog, slobodno bih rekao – rado voli. I baš u toj ljubavi me i traži… Tražio je i našao me; stavio me na rame i unio u ovčinjak. Baš mi je to i danas neshvatljivo… Ta jednaka ljubav prema meni, koji sam živio kako sam živio pa se lupio te neke stvari shvatio, i prema jednom čovjeku, koji je svaki trenutak života posvetio Njemu. To me ne prestaje oduševljavati… Duboko u srcu vjerujem da je tako!
Spomenuo si taj osjećaj odabranosti… Što misliš, koja je tvoja zadaća u svemu ovome? Za koji dio te Bog konkretno ‘odredio’?
Ne znam. Bio bih strašno umišljen kad bih rekao da je baš mene izabrao za nešto epohalno. Ali duboko vjerujem da darovi i talenti koje Bog daje svakome od nas – bez obzira na to jesi li keramičar, parketar, doktor, pisac ili skladatelj – dolaze s određenom nakanom. Nismo svi za sve, ali možemo u svemu što radimo iz dana u dan mijenjati svijet; tako što ćemo svi u tome što radimo od sebe davati SVE. Baš se u tome vidi naš odnos prema radu, ali i prema drugima. Osim toga, ja se prema svemu tome osjećam dužnim jer je glazba mojem životu dala više ljepote nego ja njoj. Svakako da to nije lijepa bajka mirnog i sretnog odnosa do kraja života, jer postoji netko tko ipak sve to ima i nadilazi, a onda taj isti sve to i daje. Iz tog razloga ja prema talentima koje mi je On dao osjećam veliku obvezu i odgovornost. Imam svakodnevni osjećaj da Mu trebam uzvratiti. Ne vidim kako bih mu se drugačije zahvalio osim otvoriti i izrezbariti taj dar te mu ga u zahvalnosti vratiti. Na to me potiču djela ljudi koji su napravili najveće stvari u povijesti glazbe, mojih najdražih skladatelja: Mozarta, Beethovena, Čajkovskog i Puccinija.
Već si mi spominjao kako u molitvama imaš tu četvoricu velikana. No, želio bih razjasniti jedan detalj: moliš li se za njih ili njima? I zašto? Ti genijalci su bili obremenjeni tragičnim sudbinama…
Za njih, da, molim se za njih. Jasno, imali su grozne živote. Objektivno, živjeli su pod neviđenim psihičkim i duševnim opterećenjem. Kad bih imao priliku birati s kime bih se od njih družio, to bi sigurno bila dvojica – Puccini i Mozart. Bili su prave bekrije! Uživao bih u tom društvu. Puccini je doduše doživio veliku slavu za života, ali ga je Bog uzeo upravo u jeku najveće slave i to zbog raka grla, jer je tada pušenje postalo jako moderno. Zanimljivo je kako nitko od njih (osim Beethovena) nije završio svoje kapitalno djelo. Beethoven je već s 28. godina dobio „po ušima” – počeo je gubiti sluh. Tek kada je potpuno oglušio, napisao je Odu radosti. Mislim da je razlog tome što više nije imao nikakvih vanjskih smetnji. Ostala je samo glazba, jer sve oko njega je utihnulo. Tek je tada dobio potpuno otvoren kanal prema Bogu!
Nedavno sam čuo jedno zanimljivo razmišljanje: „Pitanje je jesu li glazba, slikanje, pisanje… i sve ostale vještine više blagoslov ili prokletstvo.” Slažeš li se s tim mišljenjem? Koliko je kompozitorski dar blagoslov, a koliko „prokletstvo”?
Pa, složio bih se djelomično. Razumijem o čemu je riječ, ali bolje bi bilo upotrijebiti termin odgovornost pred Bogom. Jer taj je dar, ukupno uzevši, velik blagoslov. Ali, kako sam već rekao – i odgovornost je. To mi često stvara teret, jer taj upitnik pun briga moram stalno tegliti na leđima. I vjeruj mi da me stalno žulja – i danju i noću. Zbog toga kao da uopće nisi u ovome svijetu jer moraš paralelno pratiti sve. Pa recimo, ako negdje svira glazba… Evo, namjerno sam odabrao ovo mjesto za intervju jer ovdje nikad ne puštaju glazbu. Da ovdje nešto svira, nedostajalo bi me pola… Jedno uho bi slušalo tebe, drugo glazbu. Puno bih više upijao ono što se događa sa strane, odnosno u notama. Ali to stvara jedan stalan nemir u čovjeku. Nikad kao u posljednje vrijeme nisu mi melodije toliko dolazile u san. Nažalost, počeli su mi se javljati i neki snovi koje prije uopće nisam sanjao. Sve je počelo prije godinu ili godinu i pol. Prije uopće nisam sanjao: zaspao bih, dogodio bi se neki time-lapse, otvorio bih oči i već bi osvanuo drugi dan. Bio bih pritom odmoran ili nenaspavan, ovisno o situaciji, ali nisam sanjao! No zahvalan sam Bogu što se stvar promijenila. Mislim da se trebamo više pozabaviti snovima. Jako su važni! Puno se više duhovno bogatim otkad je provreo taj izvor.
Ne mogu preskočiti ono o čemu se već naveliko šuška. Hvataš se u koštac s temom koju su obrađivali velemajstori poput Bacha, Beethovena, Palestrine… Otkud potreba da se baciš u tako tešku i mučnu priču?
Razumijem, pitaš me o Getsemaniju. Vjeruj da mi uopće nije jasno što točno želim postići. Skladanje mi dobro ide, ali još ne znam kamo me vodi. Dobro, ovo možda zvuči potpuno apsurdno, ali znam što govorim. Sve mi to stvara potpuni kaos, do te mjere da me trenutno ništa drugo ne zanima u životu, sve ostalo odrađujem mehanički. Prvo sam krenuo od ideje da radim klasični oratorij. Međutim, kada danas nekome kažeš da si napisao oratorij sa svjetovnom glazbom i tematikom Getsemanija, ljudi, odmahujući rukom, govore: “A dobro, to je nešto što sigurno ne bih išao gledati.”
Istina, tema Getsemanija do sada se uglavnom sklada na taj način. Netko je s vremena na vrijeme radio varijacije, ali vrtjelo se oko toga. Otkrij nam kako ćeš nas natjerati da to dođemo poslušati!?
Možda pomalo zvuči čudno, ali napravit ću show. Da pojasnim… Riječ je o trenutku koji prikazuje trenutačno najprisutnija stanja u čovječanstvu, a to su depresija i anksioznost. Tome su posebno izloženi mladi ljudi, koji zbog egzistencijalnih kriza vape za Kristom i pristupaju vjeri. To je danas možda jedini način da privučeš i šokiraš modernog čovjeka. Pozoveš ih na spektakl, ponudiš im nešto vizualno potpuno neočekivano, i tek ih onda kroz umjetnički šok potakneš da se poistovjete s Njim. Trebat će mi neko vrijeme da složim taj mozaik do kraja, ali cijeli kostur već imam. Želim ljudima osvijestiti sljedeće: ako si anksiozan, u tjeskobi, u strahu i ne znaš što ti donosi sutra – izolacija, samoozljeđivanje ili, ne daj Bože, pokušaj samoubojstva nisu izlaz! Možda ako dođeš pogledati moje djelo i shvatiš: “Čekaj malo, pa Isus je prošao isto što i ja”, On nosi poruku: “Uskrsnut ću ovome svijetu, uskrsnut ću sada!” Njegova muka je bila prava grozota… Zamisli samo što je sve Marija osjećala u tim trenucima. Zato se oko nje vrti dobar dio priče. Zasad mi ide dobro, iako iskreno još ni sam ne znam u što će se taj projekt na kraju pretvoriti. Meni je pomalo smiješno da sam baš ja taj koji sad priča o vjeri, s obzirom na to kako sam u mladosti živio, ali drago mi je, jer zaista mislim da je On od tada transformirao moj mikrosvijet. Sada ću biti grub i reći – možda je vjera dosadniji put, ali je bolji. Baš iz ta dva razloga radim Getsemani. Moram priznati da je to težak posao, jer tražim pravi način i svaki dan mi se neke stvari polako rađaju. Ono što mi je trenutno najveći problem jest jezik. Recimo, Mel Gibson je sada posegnuo za istom knjigom po kojoj radim, onom od Anne Catherine Emmerich, po kojoj je inače radio svoju Pasiju. Međutim, on sad za svoj novi film o uskrsnuću scenarij radi po etiopskoj Bibliji. Na njoj će se temeljiti ovaj novi film o uskrsnuću. Naša Biblija ima 73 knjige, a etiopska ih ima čak 81. Ovo što radim temeljim na katoličkoj Bibliji i zapisima Anne Catherine Emmerich koja se smatra relevantnom, a uza sve to, proglašena je blaženom.
I u Getsemaniju Mariju stavljaš u sam centar. Koliko je njezina uloga općenito važna za tebe osobno i u kojim trenucima najviše osjetiš njezinu snagu?
Odmah ću ti otvoreno reći jednu stvar. Moj život su obilježile važne uloge, a njih uvijek igraju žene. Prvo mjesto zauzima moja majka. Odmah zatim moja supruga. Zatim moja kći, a sada i unuka… Ali u svemu tome posebno mjesto ima moja baka. O njoj se kod nas samo priča, nikad je nisam uspio upoznati jer je umrla. Moja majka je zapravo bila siroče koje su odgojile teta i njezina sestra. Ali usprkos svemu tome, ono što uvijek priznam na ispovijedi jest to da premalo pažnje posvećujem Majci Božjoj. Zašto je to tako, ni sam ne znam. Nekako imam puno dublji i povezaniji odnos s muškim dijelom neba. Ali s druge strane, svaki dan molim zagovor Bezgrešnog Srca Marijina, to mi je jednostavno postala svakodnevna praksa. Ona je treća po redu u mojim molitvama. Ona mi daje pokretačku snagu, budeći onaj nježni dio mene i svakako oblikuje i bistri moj pogled prema čistoći cijeloga bića. Ne samo to… Od nje se učim slušati- osluškivati nutarnje poticaje koji su inače nježni, a ako se ne zanemaruju, čovjeku daju izvanrednu snagu.
Koje su onda te prve dvije molitve kojima započinješ razgovor s Bogom?
Najprije molim posvetu Presvetom Srcu Isusovu. Nakon toga molim Psalam 91. za zaštitu obitelji. Taj psalam posebno molim kada me uhvati neka tjeskoba… i tek onda se posvetim Bezgrešnom Srcu Marijinu. Svoje molitvene trenutke uvijek završavam Litanijama Duhu Svetom. Vjerujem da nas On povezuje, jer Duh Sveti je pravi “radnik”. Prisutan je u svakom trenutku – kako u snazi, tako i u nadahnuću. Bez obzira o kojoj je molitvi riječ, mislim da svaka treba postati razgovor. Tako da ona bira nas, a ne mi nju. Samo se treba prepustiti.
Spomenuo si tu njezinu nježnost koja te pokreće, ali ne treba zanemariti ni njezinu snagu. Kod onih koji su okruživali Isusa sve se moglo trpjeti i razumjeti, ali ne i križ. U tom su trenutku svi zbrisali glavom bez obzira, ostala je samo Ona s nekoliko žena i Ivan. Kakvu sliku njezine snage i boli ti zapravo imaš pred očima dok stvaraš?
Imam vrlo jasnu sliku Njezine snage. Baš je iz tog razloga u mojem “Getsemaniju” prisutna, zapravo, samo je Ona tamo. Gospa je te noći od stravične duševne boli dva puta pala u nesvijest. Njih dvoje bili su duhovno povezani. A kako i ne bi bili?! Pa samo kad zamisliš sliku majke… Majke koja osjeća na koji joj način mrcvare Sina. To je za ljudski um nezamislivo – za svakoga tko je imalo čovjek, tko ima imalo empatije. Također me zanima jesu li ta druga dvojica mangupa i kriminalaca uopće imala majke kraj sebe dok su visjeli na križu? Zanima me kako je svaka od njih doživljavala muku vlastitog sina. Ali radije bih ostao samo na Getsemaniju, jer o njemu ima puno čvrstih, biblijskih i povijesnih ograničenja. A upravo mi ta ograničenja daju veliku mogućnost oblikovati snažnu instrumentalnu glazbu. Nešto slično japanskom kazalištu koje sjajno radi s igrom sjena. Želio bih napraviti jedan veliki multi-art show.
Kada već toliko govorimo o Gospi, planiraš li možda jednoga dana sjesti i posvetiti joj neko veće, cjelovito glazbeno djelo?
Mislim da Ona ima plan. Vidjet ćemo kako će biti kad mi dođe nadahnuće. Razmišljao sam o tome… Možda nešto na temu: Kako je bilo prolaziti kroz sve to, kako je bilo živjeti s tim djetetom i s tim golemim bremenom. Kako sve to osvijestiti… To je zaista veličanstvena priča. Iako su Gospa i cijela ta biblijska priča već prilično “isforsirane” kroz milijune filmova i serija. Recimo, serija The Chosen je vrlo hrabra, ali zanimljivo je da Isus tamo jako malo govori. Autori su se samo na trenutke usudili biti slobodni, ali nisu Isusu baš previše doktrinarnih pojedinosti stavljali u usta, jer to nije nimalo lako! Nisu ni bitno mijenjali radnju, jer Isus nije Sherlock Holmes ili Hercule Poirot pa da mu možeš izmišljati neki novi zaplet kako god želiš. Kod svjetovnih likova možeš raditi što hoćeš, ali The Chosen je baš pravi primjer primjene pop-kulture na vjeru, zato je i postigao ogroman uspjeh.
Jednom si prilikom spomenuo da te stvaralački nemir zna izvući iz kreveta u gluho doba noći… Čak i s visokom temperaturom sjedaš za klavir kako bi zapisivao note na papir. Stoga ti si skladatelj kojeg mogu ovo pitati: Kako gledaš na inspiraciju? Je li to neki neuhvatljivi ples između nesvjesnog i onoga darovanog “odozgo”, baš kao što su neki genijalci kroz povijest opisivali da su rješenja jednostavno “vidjeli”? Ili je svaka velika kompozicija ipak rezultat krvavog i mukotrpnog rada?
Pa, rekao bih da je spoj toga dvoga. Ovisi u kojem si trenutku uhvatio ideju. Ali nema gore stvari od ove: vidiš cilj, a ne znaš kako doći do njega. Ali postoji i gora stvar! Došao si do cilja, sve je na svom mjestu, sve je izbrušeno kako treba… i na kraju opet ništa ne valja! To je katastrofa! U tom se trenutku pretvorim u najgoreg čovjeka na svijetu. Tada je ludilo pojačano do kraja i u tim trenucima svakome kažem – nemoj me ništa pitati, nemoj me gledati, nemoj me tražiti! Nikome izvana nije jasno o čemu se radi jer sam naizgled napravio sve točno onako kako sam zamislio. A opet, ništa ne valja. Zašto? Zato što je sve napravljeno onako kako sam ja racionalno mislio da treba biti, ali to djelo ne dopire do mene, ne probija moju dušu.
Kad smo kod tog probadanja duše, što je za tebe konačno mjerilo uspjeha realizacije? Je li to uzdah mase koja oduševljeno reagira s tribina ili je presudnija kritika koju čuješ od ljudi kojima vjeruješ?
I ovaj put isti odgovor: “I jedno i drugo”, jer oboje, ako se dobro iskoristi, od presudne je važnosti. Moja misija je da to djelo glasno odjekne i prožme duše. Mislim da ni ja ni bilo koji drugi čovjek nije stvoren za neuspjeh. Iskreno, napisao sam pop-misu da bude popularna – zato se i zove pop- misa! Učinit ću sve da ona to još više bude. Ali ne zato da bih se ja osobno proslavio, nego da to djelo zaživi. Da me se ne shvati pogrešno… Velik dio suvremene duhovne glazbe previše je hermetičan. Baš kao i povijesni oratoriji, ali i skladane mise. To se događalo zbog strogih pravila prema kojima su se skladale mise, a oblikovala skladba. Kako bi izišli iz tih okvira, stari su skladatelji vukli samoglasnike da bi kupili vrijeme u kompoziciji. No nisam to radio, nego sam ciljao na repetitivnost. To je razlika! Rekao sam sebi: “Okej, imam pravo koristiti duh današnjeg vremena”, ali sam i pravilnosti inepravilnosti morao koristiti točno. Svaka rečenica u misi ima svoja liturgijska pravila. Ali kad sam shvatio da mogu ponavljati jednu rečenicu ili dvije riječi, tri, četiri, pa i pet puta – koliko god želim – rekao sam: “Aha… Tu te imam!” To mi je dalo ideju za dalje. Izgledalo je kao da ne znam kamo idem, a zapravo sam itekako znao kuda idem.
Izjavio si da te obitelj “doslovno spasila“. Danas, kada se sve pomalo raspada, kada su svi ludi za nekim pomodnim i hiperlažnim životima, kako Huljićima uspijeva ostati tako normalnima? Kako ti i Vjekoslava preživljavate taj pritisak posla i javnog života?
Mi smo vrlo tradicionalna, pomalo staromodna obitelj, sa svim svojim “priljepcima”. Za početak, ono što mi je najvažnije – mi smo u poslu imali suradnike, ali sve što smo stvorili izniklo je iz obitelji. Također i ljudi koji su ulazili u naš svijet postali su dio njega, jedino nisu s nama dijelili isti dom. Sve je to kod nas teklo prirodno, po nekim nepisanim zakonima. Evo, baš smo jučer svi bili na obiteljskom ručku. Okupili smo se, dječica su se igrala, sve što je trebalo biti, bilo je tu. Mi ne radimo od toga nikakvu pompu, nismo oni “instagram likovi”. Zgražamo se nad takvim načinom života, nad svim tim pozerima. Nitko mi ne može reći da je taj njihov posao nekakav težak rad. To je zapravo samopustošenje, što bi naš narod rekao “kruh bez motike”. Ta slika lažnog života i sjaja, počevši od samog izgleda pa nadalje… Jednostavno ne razumijem kako se to danas svelo na neki tobože “viši” oblik života. Pretpostavljam da to izvire iz kompleksa manje vrijednosti… Evidentno je da se ta laž smatra potpuno prirodnom. Moj ideal života sigurno nije život klana Kardashian i njima sličnih. To je čisti proizvod medija; nema tu ni rada, ni talenta, jednostavno ničega. To će sigurno doći na naplatu.
Da, naplata i na ovome i na onome svijetu. Ali da se vratimo na Tončija… Govorio si o krizama, slomovima i tome kako te vjera podigla. Ali što je u svim tim teškim trenucima bila ključna karika koja vas je sačuvala da ne prsnete?
Ljubav, razumijevanje i isti osjećaj za životne vrijednosti. Apsolutno razumijevanje oko glazbe, kulture, umjetnosti, odgoja djece – ma svega živoga. Kad sam upoznao Vjekoslavu, u njoj sam to odmah vidio. Postoji ona stara izreka da svaki muškarac zapravo želi da mu žena bude slična majci. Ja sam to kod nje prepoznao u prvih petnaest minuta. A s majkom ti je onako… voliš je ponekad naljutiti, ali jednostavno ne možeš bez nje. To su dva odnosa vrlo slična, ne znam kako bih to drugačije objasnio. Kod nas je jednostavno sve bilo prirodno, i to je to. Mi ne filozofiramo oko toga kao u onim američkim filmovima: “Ajmo sad sjesti i govoriti o ljubavi. Pokušati uskladiti stvari.” Mi naprosto radimo svoj posao i živimo svoj život.
Spominjao si duboki osjećaj duga i snažnu nutarnju potrebu da uzvratiš Stvoritelju za sve darovano. Uz to se neizbježno nameće pitanje o trenutcima kada nas život stjera u kut. Bit ću slobodan pa upitati: u kojem razdoblju života si ostao ležati na podu shrvan neuspjesima? I kako si uspio skupiti krhotine bića, iz boli nešto naučiti i dalje koračati?
Bilo je to negdje 2008., 2009. godine. Čovjek ide nekim “svojim putem”, i dok tako hodi, cijela staza mu je pozlaćena listićima čistoga zlata. Onda odjednom doživiš stravičnu zasjedu i osjetiš nezamislivu bol desetak neprijateljskih strelica. Neću sad govoriti gdje točno, u kojoj zemlji, niti ću spominjati imena, ali to su bile situacije kad su me napadali čak i u Hrvatskom saboru zbog TV produkcije i moga rada na serijama. Ali s druge strane sam jako zahvalan Bogu što sam se uopće uspio iščeprkati i što sam uopće imao snage grčevito se boriti za vlastitu neovisnost. No u tom trenutku sam ostao s ogromnim kreditima koje sam trebao vratiti izdavačkim kućama. Odjednom su nam otkazani već dogovoreni poslovi. Imali smo 20 snimljenih serija za koje je otkazano emitiranje u dvije ili tri države. Sa svih strana sam proživljavao napade. Nikoga nije bilo briga koliko mene to sve košta; gledali su samo kolike su tobože moje zarade, uopće ne ulazeći u prave brojke. A bilo je i onih projekata koji uopće nisu donosili zaradu, nego su donosili čisti gubitak, što nitko nije očekivao. To je bio trenutak kada mi je sve izgledalo potpuno besmisleno i bizarno. Postavljao sam pitanje poput psalmista: “Zašto mi ovo rade?” U tom paničnom grču i silovitom strahu stao sam i pomislio: “Čekaj… možda za ovo postoji neki viši razlog.”
Današnji mladi imaju grozničavu želju za novim i, kako to često nazivaju – “boljim”. S obzirom na tvoje životno i stvaralačko iskustvo, na koji će se točno način mentalitet onih koji tek stasaju i preuzimaju kormilo društva odraziti na cjelokupni svijet, a posebice na krhku budućnost umjetnosti i stvaralaštva u godinama koje tek dolaze?
Počeo bih od onog osnovnog. Ne želim zvučati pesimistično, nego realistično. Mislim da je generacija Z pogubljena. A ova nova ekipa koja dolazi nakon njih će jadnu Z generaciju itekako iskoristiti. Pogotovo one koji nisu dopustili da ih stariji malo usmjere i oblikuju. Ali nova generacija Alfa bit će neka nova podvrsta, mješavina ljudskoga i umjetnoga. Sam Bog zna na što će taj transhumanizam sličiti. A kad me pitaju koji mi je svijet bio draži… Uvijek kažem da je onaj u kojem sam živio kad sam bio mlad. I to ne samo zato što sam tada bio mlad, nego zato što je sve bilo nekako normalnije. Ne pere me neka nostalgija, a kamoli jugonostalgija – daleko bilo, niti je meni trenutno loše, ali ne mogu ne primijetiti da danas ima puno novog normalnog, tj. nenormalnog. Evo ti jedan plastičan primjer. Maloprije su me zvali da su se prevrnula kolica u kojima je bila moja unuka, beba stara godinu i pol. Zamisli, ljudi su samo prolazili… Nitko da trepne… Nevjerojatno mi je da je prolazilo toliko žena, a da nijedna nije imala onaj instinktivni, majčinski poriv da uskoči i pomogne. Zato mislim da smo zakoračili u svijet potpune apatije.
Spomenuo si AI… Neizbježno je zapitati se kako će se ta svojevrsna umjetnost umjetne inteligencije odraziti na glazbeno stvaralaštvo. Smatraš li da u tom proračunatom i hladnom algoritmu može postojati iole istinskoga duha? I kako će glazbeni pomladci u želji za kvazi-pozornošću stvarati stvarnu umjetnost, opipljivi život i autentične emocije?
Ako ne dođe do spoja umjetne inteligencije i duhovnosti, onda je ovo što se sada događa samo uvod u ono što će biti naš kraj. Nema tu Muskove priče: “Pobjeći ćemo na Mars, pa ćemo se negdje drugdje spasiti…” Ja sam svoj put odabrao, a i mene on. Mlađe generacije neka se bave tim stvarima. Osobno mislim da AI još uvijek ne može napisati pjesmu na način na koji je ja promišljam, jer ne može ući u samu srž stvari. Umjetna inteligencija pjesmi pristupa s logikom, a ne s dušom. I to je to, tu cijela priča završava. Onog trenutka kad umjetna inteligencija počne “voditi ljubav sama sa sobom”… e, tek ćemo onda biti u velikom problemu! Ali do tog trenutka, ne može napisati pjesmu na način na koji to činim ja. Ja sam vođen duhom i dušom, a ona je vođena logikom i algoritmima.
Nadovezujući se na tvoje promišljanje o duši, što bi poručio mladom glazbeniku koji na početku puta naivno vjeruje da su slava i novac konačni smisao? Isplati li se trčkaranje za tim blještavilom?
Ne isplati se! Na te pojedinosti ne treba gubiti vrijeme. To je nuspojava kvalitetnog rada. Ali to ne razumiju… Oni više nemaju onu razinu izražajnosti i emocija kakvu smo mi imali. Svi se oni danas rađaju s velikim, širom otvorenim očima, ali kod nekih su za ono bitno zatvorene. I ne možeš im to tek tako objasniti. Sigurno je da su bolji ljudi od nas, ali su puno manji radnici. Možda sve to i ne rade isključivo za slavu, nego više za neko trenutačno, vlastito zadovoljstvo – ono u stilu: “Super, prošla mi je pjesma, hura!” Ali kad dođe do praktičnih i realnih stvari – do stopala punih trnova, tada naviru realna pitanja. Nije život uronjen u glazbu sastavljen samo od toga da sjednem, nešto sklepam i uživam plodove. Cijeli jedan svijet se skriva iza toga. Nerijetko misle da je to tako, ali dođe vrijeme kada se jave da pitaju primjerice, kako se postaviti u poslovnim pregovorima. To im ljudski i rado objasnim, logično je da ću im tu pomoći.
Kad maknemo velika djela i projekte, i pitamo opuštenog Tončija dok je u svakodnevnom điru po Splitu: U kojoj te svakodnevnoj sitnici Bog najviše “zatekne”? Bude li onih dana kad Ga očajnički trebaš, a imaš osjećaj da je miljama daleko i da ništa ne progovara?
Ne mogu se sada sjetiti jedne konkretne stvari. Već u sljedećoj sekundi me nešto može podsjetiti na Njega. Trenutno mi je najbitnije čuvati unuka. Ali Vjekoslava je prva koja pazi na njega. A to da Bog šuti, to je sigurno. On stalno šuti! Ali nakon nekog vremena, kad mine faza tišine, shvatiš da je zapravo cijelo vrijeme govorio. Svi smo mi nestrpljivi. Nama je Njegovo vrijeme predugo, a objektivno mislim da je Njemu naša ljudska vremenska crta smiješna. Jer On već zna kako će nam biti na onom svijetu. Zato Mu je vjerojatno i smiješno kako se mi ovdje grčevito borimo i držimo za ovaj prolazni život. Ali i dalje me puno toga gura naprijed, jer mislim da se Njemu još uvijek nisam dovoljno odužio za sve što mi je dao.
Za sam kraj, spomenuo si taj osjećaj duga i odgovornosti zbog talenta koji ti je Bog dao. U kojoj “valuti” Mu uopće misliš vraćati te kamate? I da ogolimo priču za kraj, planiraš li nešto u budućnosti? Viče li nutarnji glas u tebi sa željom da napraviš nešto novo?
Još glazbe! Ako On providi, stvarat ću još glazbe Njemu na slavu. Mislim da Mu se samo tako, barem malim dijelom mogu odužiti. Znam da Mu ta glazba kojom Ga slavim nije potrebna, ali to radim iz zahvalnosti prema Njemu. Svaki dan živim i radim u neizvjesnosti, jer samo On zna na što će me još tjerati u budućnosti. A što se tiče projekta… Iskreno da ti kažem, nemam želja i nemam planova. Imam samo malo nade. Znaš zašto? Kad imaš prevelike želje i planove, onda ti ona “druga strana” počne pružati prevelik otpor. Zato… nemam želja, nemam nekih velikih planova, imam samo mrvu nade i volju da udjelotvorim tu nadu.
