Dvogodišnja sinoda – proročki glas za svijet?
Dvogodišnja sinoda – proročki glas za svijet? Kada su sinodski hod koji je papa Franjo pokrenuo na temu »Za sinodalnu Crkvu: zajedništvo, sudjelovanje i poslanje« neki svjetovni mediji nazvali »početkom globalnih crkvenih konzultacija«, zacijelo su pokušali to crkveno događanje prevesti na jezik koji bi ljudi možda lakše mogli razumjeti, piše Branimir Stanić za Glas Koncila.
Iako taj »prijevod« sinodskoga događanja može zvučati simpatično, on ipak nije dokraja točan jer nikako se ne bi smio svrstati u kategoriju nekoga globalnoga događanja u svjetovnom smislu, a dodatno bi se pogriješilo kad bi se sinoda počela shvaćati u kontekstu globalizma ili predstavljalo papu Franju kao crkvenoga globalista (ne smiju se brkati Papina ekološka nastojanja na globalnoj razini s idejom globalizma).
Pokretanje sinode baš u ovom povijesnom času i baš to što će sinoda trajati sve do 2023. godine
Štoviše, pokretanje sinode baš u ovom povijesnom času i baš to što će sinoda trajati sve do 2023. godine pokazuje da Crkva po služenju pape Franje aktivira svoju ulogu proročkoga glasa u svijetu koji je ideologija globalizma gurnula u stanje u kojem se sada nalazi. Ako baš treba prevoditi značenje sinode da ona bude donekle bliža svim ljudima, to bi se moglo čak i na područjima koja nisu samo crkvene naravi, područja u kojima je Crkva na neki način podignula svoj proročki glas.
Prvi je razlog to što je u prvom sinodskom koraku snažno naglašena važnost biskupijskih zajednica diljem svijeta, a tek onda slijede zaključci koji će preko sinodskih okupljanja na kontinentima dovesti do biskupske sinode na razini opće Crkve. Dosadašnje biskupske sinode u Rimu uvijek su po biskupima iz čitavoga svijeta uključivale i iskustva i najudaljenijih Crkava, no to što sinoda sada i formalno započinje u svim biskupijama, na neki način lokalno, može se smatrati velikom novošću.
Moglo bi se tumačiti da se time Katolička Crkva pod vodstvom pape Franje svrstala na stranu onih koji se opiru globalizmu, ideologiji koja se sa svojim mehanizmima »ubojstva identiteta« nastoji »odozgo« spustiti na čitav svijet. Crkva svoj sinodski hod započinje pak odozdo, iz baze. Time je na neki način vjetar u leđa dala čak i onim danas malobrojnim demokratskim okruženjima koja su shvatila da ako se odriču svojega identiteta i rastaču ga uvozeći ideje globalizma – gube i narod i državu. Nije daleko od istine da se to rastakanje prelilo i na Hrvatsku koja se, primjerice, odrekla svečanijega slavljenja dana svoje neovisnosti 8. listopada.
Drugi bi se proročki glas Crkve u sadašnje doba mogao prevesti pozivom: Ne bojte se naroda. Sinodski hod po biskupijama ne uključuje samo crkveno vodstvo i crkvene strukture, nego i vjernike laike, sav narod Božji. Crkva je tako sinodom pokazala da se ne boji naroda; da se ne boji onoga što narod misli i osjeća; da se ne boji promjena. Naime, strah od naroda danas kao da je preuzeo većinu društvenih upravljačkih struktura koje s narodom imaju doticaja valjda samo kad naručuju agencijska istraživanja o političkoj popularnosti i na predizbornim skupovima na kojima se okupljaju istomišljenici. To se pogotovo pojačalo u koronakrizi.
Da postoji strah od naroda ima primjera i u Crkvi. Nije, naime, nikakva tajna da su mnoge crkve u Njemačkoj gotovo prazne i da se narod nerijetko u promilima okuplja na bogoslužja i sakramente, a istodobno su događanja iz njihove Crkve toliko glasna da bi čovjek pomislio da je riječ o milijunskim glasovima vjernika, a ne odabranika među kojima nemalu ulogu imaju i aktivisti. I njima bi blagotvorno mogao doći započeti sinodski hod, da se čuje što doista misli Crkva u svim narodima svijeta.
