PAPA FRANJO

Papa Franjo: Bog uvijek čuje vapaj siromaha

Isus želi izliti svoju milost i radost u naša srca, no mi smo nažalost udaljeni, zbog stidljivosti, lijenosti i nepovjerenja – rekao je papa Franjo

Draga braćo i sestre,

današnje evanđelje pripovijeda kako je Isus, izlazeći iz Jerihona vratio vid Bartimeju, slijepcu koji je prosio kraj puta (Mk 10,46-52). To je važan susret, posljednji prije Gospodinova ulaska u Jeruzalem uoči Pashe. Bartimej je izgubio vid, no nije izgubio glas! Dapače, kad je čuo da putem prolazi Isus, stane vikati: ‘Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!’ Učenici i mnoštvo time nisu bili zadovoljni te su ga nastojali ušutkati. Ali, on još jače vikaše: ‘Sine Davidov, smiluj mi se!’ Isus ga je čuo i zaustavio se.

Bog uvijek čuje vapaj siromaha, te Bartimejeva vika Isusa nije uznemirila, naprotiv, njegov vapaj je bio pun vjere, vjere koja je uporna, koja kuca na Božje srce, usprkos nerazumijevanju i prekoravanju. Upravo u tome je korijen čuda. Zbog toga mu Isus i kaže: Vjera te tvoja spasila. Bartimejeva vjera proizlazi iz molitve, molitve koja nije uobičajena ili stidljiva. On Gospodina naziva: Sinom Davidovim, dakle, prepoznaje Mesiju, Kralja koji dolazi na svijet.

Potom Ga s pouzdanjem zove imenom: ‘Isuse’. Bartimej se ne boji Isusa, nije udaljen od Njega. Zbog toga, iz srca viče Bogu: ‘Smiluj mi se!’ Ne traži Ga novac, kao što traži druge prolaznike. Od Onoga koji može sve, Bartimej traži sve i viče: ‘Smiluj mi se’. Bartimej ne traži milost, već moli za milosrđe za sebe, kao osobu, za čitav svoj život. To nije osrednja molba.

Njegov zahtjev je predivan jer traži milosrđe, suosjećanje, milosrđe Božje, njegovu nježnost. Bartimej ne koristi mnogo riječi, već govori ono što je nužno, te se s ljubavlju utječe Bogu, jer zna da Bog može učiniti sve ono što je nemoguće ljudima. Zbog toga od Gospodina ne traži milostinju, već mu donosi sve, svoju sljepoću, ali i svoje trpljenje, koje je veće od same sljepoće. Sljepoća je bila vrhunac trpljenja, no u njegovu srcu su se nalazile broje rane, neostvareni snovi, pogrješke i žalost. ‘Isuse, Sine Davidov, Smiluj mi se!’

Neka to bude i naša današnja molitva, no pitajmo se i: ‘Kakva je naša molitva?’ Jesmo li dovoljno hrabri i znamo li prepoznati Isusa kada prolazi, ili Ga formalno pozdravljamo kada se sjetimo? Upućujemo li Isusu sadržajnu molitvu, ogoljuje li ona naša srce pred Bogom? Donosi li pred Boga događaje našeg života? Ili je pak anemična, površna, ritualna, bez osjećaja? Kada je vjera živa, tada je i molitva iskrena: tada ne traži promjenu, ne svodi se na potrebe određenog trenutka.

Uvijek se rado sjetim događaja koji sam osobno doživio, kada je kćer jednog vjernika koja je imala devet godina bila toliko bolesna da su liječnici rekli da ne će preživjeti noć. Čuvši to, njen otac je putovao sedamdeset kilometara do Marijanskog svetišta, no dočekalo ga je zatvoreno svetište. Bez obzira na to, otac djevojčice je proveo čitavu noć pred svetištem moleći i preklinjući Boga za pomoć. Kada se dan kasnije vratio u bolnicu njegova supruga je plakala. Pomislio je da je kćer preminula, no dogodilo se čudo.

Djevojčica je čudesno ozdravila, te niti liječnici nisu mogli objasniti kako se to dogodilo.

Zbog toga, od Isusa koji može učiniti sve, potrebno je tražiti sve.

On želi izliti svoju milost i radost u naša srca, no mi smo nažalost udaljeni, zbog stidljivosti, lijenosti i nepovjerenja.

Neka nam Bartimej bude primjer konkretne vjere, hrabre i uporne vjere. Djevica Marija, neka nas nauči utjecati se Bogu svim srcem, sa sigurnošću da On pozorno sluša svaku našu molitvu.

www.medjugorje-news.com

Izvor
laudato.hr

Vezani članci

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Back to top button