Trinaest godina prije krvavog genocida u Ruandi, Djevica Marija i Isus ukazali su se osmero djece u zabačenome selu Kibehu
Trinaest godina prije krvavog genocida koji je poharao Ruandu i prouzročio smrt više od milijun ljudi, Djevica Marija i Isus ukazali su se osmero djece u zabačenome selu Kibehu. Glasnici iz Kibeha bili su predmet ismijavanja i sumnjičenja, no desetci tisuća Ruanđana odlazili su u Kibeho kako bi svjedočili ukazanjima i čudima.
Poslije dvadeset godina temeljitih istraživanja, Kibeho je postao prvo i jedino mjesto marijanskog štovanja u Africi koje je priznao Vatikan. U nastavku donosimo ulomak iz knjige “Gospa Kibeška – Marija govori svijetu iz srca Afrike”, donosi Bitno.net
Ta je subota, 28. studenoga 1981., počela kao i svaki drugi dan. Nakon što je na posljednjem satu toga dana napisala nenajavljen test iz zemljopisa, Alphonsine je doživjela nekakvu čudnu mješavinu osjećaja. Bila je izvan sebe od sreće, ali je istodobno osjećala snažan strah. Bila je zbunjena i uplašena pa je u hodniku zaustavila jednu prijateljicu i ispričala joj kako se osjeća. Rekla joj je kako misli da će poludjeti. Prijateljica se nasmijala i rekla da je samo zabrinuta zbog testa iz zemljopisa i da će sve biti u redu za nekoliko minuta, kada se malo smiri.
Alphonsine se složila s njom i nekoliko je puta duboko udahnula. Kada je stigla u blagovaonicu, osjećala se bolje. Toga je dana bio njezin red za posluživanje ručka ostalim djevojkama.
Ali, dok je hodala od stola do stola i ulijevala im vodu u čaše, ponovno je osjetila ushićenje pomiješano s paralizirajućim strahom. Tada se još više zabrinula. Pobojala se da je propustila nekakav test ili važan dogovor. Začula je kako netko zove njezino ime, spustila vrč za vodu na stol i polako otišla prema glavnom hodniku kao da joj je netko zapovjedio da dođe onamo. Koža ju je svrbjela, a ruke su joj se tresle dok se približavala predvorju. Hodala je čudno, kao da se ne može sjetiti normalnog hoda, nogu pred nogu. Za nekoliko sekundi potpuno je izgubila kontrolu nad svojim tijelom.
Bučno čavrljanje djevojaka koje je odjekivalo blagovaonicom polako je utihnulo. Začula je nekakav nježan glas, kakav nikada do tada nije čula, koji ju je dozivao poput kakve melodije.
„Dijete moje.”
Nije bila svjesna ni prostora ni vremena. Nije znala ni gdje je ni tko je zove. Malo je oklijevala, a onda je odgovorila pristojnim pozdravom kakvim odgovaraju ruandska djeca kada se obraćaju uglednim starijim osobama: „Želim vam dug život.”
Tada joj se vidokrug toliko suzio da je ispred sebe vidjela samo nekakav nevjerojatno svijetao i bijel oblak. Ponovno je začula glas:
„Dijete moje.”
Zatim je, na njezino zaprepaštenje, iz oblaka izišla najljepša žena koju je u životu vidjela. Lebdjela je iznad poda u treperavoj svjetlosti. Na sebi je imala lepršavu bijelu haljinu bez šavova, a na kosi bijel veo. Ruke su joj bile skupljene na molitvu, a prsti uprti prema nebu. Bila je bosa, kao kakva obična seljanka, a ten joj je bio tako savršen da nije mogla odrediti njegovu boju. Ta prekrasna pojava klizila je prema njoj, a noge joj nisu doticale pod.
Ta prekrasna žena odašiljala je valove ljubavi koji su obuhvatili Alphonsine kao majčine ruke pune ljubavi. Potpuno je nestalo nemira koji je maločas osjetila, a srce joj je bilo puno nezamislive ljubavi. Osjetila je da je u prisutnosti Božanskoga. Pala je na koljena i upitala:
„Tko ste Vi?”
„Ja sam Majka Riječi.”
„Vi ste Majka Riječi?” ponovila je Alphonsine. Nije potpuno razumjela značenje toga izraza, ali je bila sigurna da kleči pred Majkom Božjom.
„Zovem se Alphonsine”, rekla je.
Osjećala se sretno i neopisivo ugodno u prisutnosti žene. Bila je nevjerojatno počašćena što je Marija odabrala upravo nju da joj se obrati.
„Što te najviše veseli od svega u Raju?” upitala je žena.
„Volim Boga, njegovu Majku koja nam je podarila njegova Sina Isusa, koji nas je sve spasio!” odmah je odgovorila.
„Doista?” uzvratila je žena. Zvučalo je kao da je zadovoljna tim jednostavnim odgovorom.
„Da, doista.”
„Ako je to istina, onda znaj da sam čula tvoje molitve i došla te utješiti. Voljela bih kada bi vjera tvojih prijatelja i školskih prijateljica bila jaka kao tvoja, jer nije.”
„Majko, ako si to stvarno ti i ako si došla u našu školu poručiti da moramo učvrstiti vjeru, onda nas doista voliš! Prekrasno je vidjeti te vlastitim očima!”
Djevica je od nje zatražila da se učlani u Marijinu legiju, katoličku udrugu čiji članovi žive onakvim životom kakvim je živjela i Presveta Majka – jednostavno, skromno i u molitvi, slaveći svojim djelima Božje ime. Alphonsine je obećala da će se odmah učlaniti.
Tada je Marija rekla kako želi da je svi ljudi na svijetu vole i da joj vjeruju kako bi ljubavlju svoga Sina mogla spasiti izgubljene duše. Zatim je sa smiješkom dodala:
„Sada ćeš svjedočiti mome povratku u Raj, kako bih bila sa svojim Sinom.” I počela se polako uzdizati i nestajati u svjetlost koja je iščezavala.
Alphonsine je pala na pod i ostala ležati u polusvjesnu stanju više od deset minuta. Kada je otvorila oči, vidjela je kako je gledaju njezine školske prijateljice. Neke su je tresle da je probude, a neke su je salijetale pitanjima o onome što se dogodilo. Prekrasna žena imala je tako milozvučan glas da su glasovi djevojaka u usporedbi s njime zvučali kreštavo. Kada je shvatila da je više ne obasjava topla svjetlost Nebeske Kraljice, počela je plakati. Pokušala je ustati, ali je noge nisu slušale. Samo se dezorijentirano i zbunjeno valjala po podu.
Za vrijeme toga ukazanja nije bila svjesna svoje okoline. Njezine školske prijateljice s nevjericom su je promatrale dok je klečala, netremice gledala u strop i razgovarala sama sa sobom. Prvo je govorila kinjarvandanskim (jednim od ruandskih jezika), zatim francuskim, a na kraju jezicima koje nisu mogli prepoznati ni njezini najobrazovaniji nastavnici. Neki su tvrdili da je, između ostaloga, govorila hebrejskim i latinskim.
Razgovor s Djevicom Marijom potpuno ju je iscrpio, ali je još uvijek osjećala radost u srcu. Ta je radost izbijala iz nje, a na licu joj je bio osmijeh dok je dolazila k sebi. Dok je još ležala na podu, rekla je:
„Ukazala mi se Blažena Majka. Blažena mi se Majka obratila.”
Ostale su je učenice počele zadirkivati, a ona je još uvijek bespomoćno ležala na podu. Najviše ju je zadirkivala Marie-Claire, jedna od najpopularnijih djevojka u školi, koja je govorila:
„Mala lažljivice! Kakvu to igru igraš? Kakvom nas to igrom želi prevariti naša mala Alphonsine?” A jedna ju je druga djevojka upitala:
„Kakve si to zvukove ispuštala? Jesi li imala nekakav napadaj?” Treća je upitala: “Zašto bi se Djevica obratila nekome poput tebe?”
Još ju je jedna djevojka optužila da to radi kako bi ostali suosjećali s njom i sažalijevali je zato što potječe iz razorene obitelji. Tada ju je Marie-Claire optužila da je izvela vuduistički obred koji je naučila u Kibungu, koji je, kako su učenice čule, pun vještica i sotonista.
