Znanstvenici predviđaju da će štetu koja je bila glavno obilježje mojega životnog vijeka znatno nadići šteta koja će nas pogoditi u idućih sto godina.Nastavimo li živjeti kao što sada živimo, bojim se za one koji će svjedočiti zbivanjima u idućih 90 godina. Prema posljednjim znanstvenim istraživanjima, živi je svijet na putu da dosegne kritičnu točku i uruši se. I uistinu, taj je proces već započeo i očekuje se da će se nastaviti sve većom brzinom, takvom da će učinci urušavanja postati sveobuhvatniji i snažniji kako budu slijedili jedan za drugim.
Sve na što smo se naviknuli oslanjati – sve usluge koje nam Zemljin okoliš oduvijek besplatno pruža – moglo bi se početi kolebati ili potpuno nestati. Predviđena katastrofa bila bi neusporedivo razornija od černobiljske ili bilo čega drugoga što smo do sada iskusili. Posljedice bi mogle bite puno gore od potopljenih domova, snažnijih uragana i ljetnih šumskih požara. Kvaliteta života onih koji bi je preživjeli te idućih naraštaja nepovratno bi se smanjila. Kada globalni ekološki slom konačno završi i postignemo novu ravnotežu, čovječanstvo bi moglo ostatak svojeg postojanja na Zemlji provesti živeći na trajno osiromašenom planetu.
Razorne dimenzije katastrofe koje danas predviđa općeprihvaćena znanost o okolišu izravna su posljedica načina na koji se trenutačno odnosimo prema planetu. Poslije rata, od 1950-ih godina, naša je vrsta ušla u ono što se naziva veliko ubrzanje. Mjere utjecaja i promjena niza parametara, kada se unesu u graf, pokazuju neobično sličan uzorak u odnosu na vrijeme. Trendovi naših aktivnosti mogu se izraziti frazama kao što su bruto domaći proizvod (BDP), korištenje energije, vode, gradnja brana, rast telekomunikacija, turizam, širenje poljoprivrednih zemljišta. Promjene u okolišu mogu se analizirati na mnogo načina – mjereći porast udjela ugljikova dioksida ili dušikova oksida ili metana u atmosferi, površinske temperature, zakiseljavanje oceana, gubitak ribljih populacija te tropskih šuma. Ali, što god odlučili mjeriti, crta na grafu izgledat će podjednako. Od sredine stoljeća ta linija pokazuje oštar, sve brži porast, sve strmiju padinu planine, poput palice za hokej. Graf za grafom, svi su isti. Ovakav nekontrolirani porast slika je našega modernog postojanja. To je univerzalan model razdoblja u povijesti kojem sam svjedočio na Zemlji – veliko, osnovno objašnjenje svih promjena o kojima govorim. Moje je svjedočanstvo priča o velikom ubrzanju ispričana u prvom licu jednine.
Kada čovjek pogleda sve te grafove – tu liniju koja se stalno ponavlja – mora si postaviti očito pitanje: kako se ovo može nastaviti? Naravno, odgovor je da ne može. Mikrobiolozi imaju graf rasta koji počinje istim oblikom, a oni znaju kako završava. Kada se nekoliko bakterija položi na hranjivu podlogu u sterilnoj, zapečaćenoj posudi – svršeno okruženje u kojem nema konkurencije, a hranjivih je tvari u izobilju – treba im neko vrijeme da se prilagode novoj sredini. To se razdoblje naziva faza prilagodbe. Ona može potrajati samo sat vremena ili nekoliko dana, ali u jednom će trenutku naglo završiti – bakterije rješavaju pitanje kako iskoristiti uvjete u posudi i počinju se razmnožavati dijeljenjem, udvostručujući svoju populaciju svakih dvadesetak minuta. Time započinje faza logaritamskog rasta, razdoblje eksponencijalnog rasta kada se bakterije dijele i u valovima šire površinom hrane. Svaka pojedina bakterija prisvaja svoje područje i grabi što joj je potrebno. Ekolozi ovo nazivaju borbom protiv konkurencije – svaka bakterija za sebe! Devet planetarnih granica To je vrsta natjecanja koja u zatvorenom sustavu kao što je konačna, zapečaćena posuda ne može dobro završiti. Kada se bakterije razmnože do te mjere da dosegnu granicu, svaka pojedinačna stanica počet će ugrožavati sve ostale stanice u istom trenutku. Bakterijama počinje nedostajati hrane, plinovi nastali izdisanjem, toplina i otpad počinju se nakupljati i truju okoliš sve većom brzinom. Stanice počinju umirati, a stope rasta populacije počinju se smanjivati. Te su smrti istodobno i eksponencijalne zbog sve goreg stanja okoliša te ubrzo nastupa trenutak kada stopa smrti i stopa rođenja postaju jednake. U tom je trenutku populacija dosegnula svoj maksimum i može se zadržati na istom broju neko vrijeme. No, unutar konačnog sustava takvo se stanje ne će zauvijek nastaviti – ono nije održivo. Hrane posvuda ponestaje, a otpad koji se nastavlja nakupljati postaje smrtonosan u cijeloj posudi i kolonija se urušava jednakom brzinom kojom se i uzdignula. Konačno, zapečaćena posuda postaje potpuno drukčije mjesto – mjesto na kojem nema hrane, okoliš je uništen, pregrijan, kiseo i toksičan.
Veliko ubrzanje smješta nas, naše aktivnosti i različite stupnjeve utjecaja na okoliš u fazu logaritamskog rasta. Nakon stotina tisućljeća prilagodbe, čini se da smo sredinom prošlog stoljeća mi ljudi riješili praktične probleme vezane za život na Zemlji. Bio je to vjerojatno neizbježan rezultat uspona industrijskog doba koje nam je omogućilo da s pomoću novih izvora energije i strojeva postanemo višekratno učinkovitiji od pojedinca. Ipak, čini se da je konačni okidač bio završetak Drugoga svjetskog rata. Rat je zaslužan za otkrića u medicini, inženjerstvu, znanosti i komunikacijama. Kraj rata potaknuo je stvaranje niza multinacionalnih inicijativa kao što su Ujedinjeni narodi, Svjetska banka i Europska unija, koje su sve stvorene radi ujedinjavanja svijeta i osiguravanja zajedničkog djelovanja globalnoga ljudskog društva. Takve su inicijative odigrale važnu ulogu u postizanju do tada neviđenog razdoblja relativnog mira – Velikog mira – zahvaljujući kojem smo mogli iskoristiti svoje slobode i ubrzati svaku priliku za rast. Krivulja velikog ubrzanja prikazuje kako izgleda napredak. Tijekom njegove vladavine za većinu populacije glavna mjerila ljudskog razvoja znatno su porasla – trajanje prosječnog životnog vijeka, globalna pismenost i obrazovanje, dostupnost zdravstvene zaštite, ljudska prava, prihod po stanovniku, demokracija. Upravo je veliko ubrzanje odgovorno za napredak u transportu i komunikacijama na kojima se temeljila moja karijera. Zapanjujuće širenje svih vrsta djelatnosti koje smo uspjeli ostvariti u posljednjih sedamdeset godina donijelo nam je mnogo toga što smo željeli. Ali, moramo priznati da osim koristi postoje i troškovi. Poput bakterija, i mi imamo svoje ispušne plinove, kiseline i otrovni otpad. I ti se troškovi eksponencijalno povećavaju. Naš ubrzani rast ne može se nastaviti zauvijek – fotografije snimljene tijekom programa emitiranog s letjelice Apollo jasno pokazuju da je Zemlja zatvoreni sustav, baš kao i kolonija bakterija zapečaćena u posudi. Hitno moramo saznati koliko još naš planet može podnijeti.
Neka od najvažnijih znanstvenih istraživanja proteklih godina bavila su se ispitivanjem prirode na planetarnoj skali u pokušaju da otkriju odgovore na ova pitanja. Ekipa vodećih znanstvenika u projektu Zemaljski sustav predvođena Johanom Rockströmom i Willom Steffenom proučavala je otpornost ekosustava diljem planeta. Pozorno su promotrili elemente koji su promatranim ekosustavima omogućili da djeluju tako pouzdano tijekom holocena i modeliranjem ispitali u kojem bi se trenutku svaki od tih ekosustava počeo urušavati. Zapravo, otkrivali su unutarnji mehanizam i ugrađene slabosti našeg sustava za održavanje života – iznimno ambiciozan projekt koji je promijenio naše razumijevanje načina na koji funkcionira ovaj planet. Otkrili su devet kritičnih pragova koji su sastavni dio Zemljina okoliša – devet planetarnih granica. Zadržimo li naš utjecaj unutar tih granica, živjet ćemo u sigurnome radnom prostoru, naše postojanje bit će održivo. Ako naši zahtjevi postanu toliki da prijeđu bilo koji od tih pragova, riskiramo destabilizirati stroj za održavanje života, trajno oslabiti prirodu i onemogućiti joj da održava siguran, ugodan holocenski okoliš. Znanstvenici predviđaju da će štetu koja je bila glavno obilježje mojega životnog vijeka znatno nadići šteta koja će nas pogoditi u idućih sto godina. Ako ne promijenimo smjer kretanja, danas rođeni mogli bi postati svjedocima onoga što slijedi.
www.medjugorje-news.com/vecernji.hr